U toj poplavi međusobnog spočitavanja, građanima se populizam može činiti kao nejasna retorička taktika. Što to ona podrazumijeva i tko su zapravo populisti? Poimanje populizma od strane političara može se usporediti s opisom alkoholičara u maniri irskog pjesnika Dylana Thomasa, koji kaže: „Alkoholičar je netko tko nam se ne sviđa, a pije jednako koliko i mi“. Oni koji za populizam optužuju, daleko su od imunosti na isti problem.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara. Populizam kao retorička taktika temelji se, između ostaloga, na korištenju pogreške argumentum ad populum, a koja se sastoji od isticanja popularnih i uvrježenih mišljenja. No, samo zato što je nešto popularno vjerovanje, ne znači da je ono točno, valjano ili istinito (barem ako nije potkrepljeno podacima, činjenicama ili istraživanjima). I ta su popularna stajališta u koja „svi vjeruju“, naravno, različita u različitim razdobljima, društvima, kulturama. U Hrvatskoj je danas tako popularno naglašavati da su „svi političari pokvareni“, „svi lažu“, „nikome ne treba vjerovati“….i kad se radi o privatnim razgovorima to se može i isticati i govoriti (jer za privatni govor vrijede drugačija pravila nego za javni). Ali, ako se stranačko opredjeljenje temelji dominantno na tome, a ne obrazlaže se jasno, koncizno i konkretno, ulazi se u sferu populizma.
Centralna ideja populizma temelji se upravo na isticanju nepovjerenja prema političkim elitama. Retorička je to taktika kojom se društvo dijeli na korumpirane i pokvarene vladajuće elite s jedne strane te pošten narod, kojem i sama opcija pripada, s druge strane.
Živi zid kao populistička stranačka opcija
Primjer takve populističke stranačke opcije je Živi zid, a njihova osnovna taktika jest ponavljanje kako su svi lopovi, kako su suci i državni odvjetnik korumpirani, a da su oni sami i moralni i neovisni te da se bore za prava malih ljudi.
Vilibor Sinčić tako govori: Ovo što vidimo na sceni su ili HDZ ili SDP, a zapravo jedna te ista stranka i oni koji su derivirali iz njih. Nadalje, iznosi zahtjeve: Hoćemo da državni odvjetnik ode kako bismo zatvorili lopove. Jer postoje tolike i tolike kaznene prijave gdje je zakon zakazao. A na pitanje s kim će (ako bude potrebno) koalirati odgovara Ni s HDZ-om ni SDP-om, nikad. Oni su lopovi i oni su ukrali milijarde naših kuna. Ljudima, glasačima koji su umorni od političkih prepucavanja dviju najvećih opcija, razočarani u politiku i političare, takvo što na prvu može zvučati prihvatljivo. I populizmi po definiciji, na prvu zvuče dobro. Međutim, prije nego što se odluči kome dati glas na izborima trebalo bi razmisliti barem i „na drugu“.
Slušajući takve izjave, pozornost posebice valja obratiti na velik broj generalizacija koje se izriču poput: „SVI su lopovi“, „SVI suci su korumpirani“ te na nejasne i neprecizne „podatke“ o: „TOLIKO je kaznenih prijava“ jer je „zakon TOLIKO puta zakazao“. I upitati se: koje točno prijave, koji točno slučajevi, koji točno suci i zašto.
Milan Bandić kao školski primjer populizma
No, Sinčić nije jedini na političkoj sceni čija je glavna retorička karakteristika populizam. Reklo bi se gotovo školski primjer populizma je Milan Bandić. Doduše, drugačijeg, ali također uobičajenog u političkom diskursu.
Milan Bandić njeguje onu vrstu populizma u kojem se želi identificirati s narodom, prikazati se kao jedan od njih, kao „običan“, „mali“ čovjek. Ta populistička metoda uključuje primjerice korištenje kolokvijalnog rječnika, dijalektalnih riječi, razgovornog stila, a sve s ciljem „spuštanja“ na razinu naroda.
Bandić koji „dela ko konj“, koji govori o „frtalj viška ljudi u Zagrebu“, kojem su tramvaji su „ko kuja bez repa“ i tako dalje. Čitav je niz takvih Bandićevih izjava kojima se kroz komunikaciju želi prikazati kao „čovjek iz naroda“. A uz takvu retoričku taktiku usko je povezano i pojednostavljivanje aktualnih problema. Milan Bandić želi postati „gradonačelnikom Hrvatske“ i sve probleme u državi riješiti kao u glavnome gradu. Jer u Zagrebu su „besplatni udžbenici“, „besplatan prijevoz učenika i studenata“…Argumenti su to kojima on nastoji pridobiti glasove birača, a sebe prikazati kao „spasitelja“. Jer spasio je Zagreb, pa će tako spasiti i državu.
Populističke metode i populistička retorika stara je kao i sama politika. I uobičajena je u svim državama, na svim razinama. Hoćemo li svoj glas na izborima dati reagirajući „na prvu“ ili ćemo o programima i idejama razmišljati drugi, treći ili četvrti put, ovisi o svakom glasaču. Ali ovisi i o odluci je li nam važnije čuti ono što ŽELIMO ili ono što bismo ipak TREBALI čuti.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook