Nema ni kune. Preživljava od svojih kokoši čija jaja prodaje. Zaradi samo za kruh i to stari. Za deset kuna kupi pola vreće starog kruha, zamrzne i ima po tjedan dana. Ne sjeća se kad je njegova obitelj na stolu imala svježi. Kaže, negdje tamo prije godinu i pol kada je još radio.
Prije četiri dana njegova bivša kolegica, 47-godišnja Blaženka, spremila je stvari i sa suzama u očima pozdravila obitelj. Uputila se u inozemstvo. Kaže, nema izbora. Ili to ili gladovanje.
I prije dvije godine, živjeli su skromno i sretno. Imali posao, kakvu takvu plaću. Danas životare. 350 ljudi u Đakovštini, dobilo je otkaz. Godine poslovanja s minusom, uprava koja imala planove koji se nikad nisu obistinili, ostavili su stotine ljudi na cesti. Radnici tvrde, nekolicina ih je pokrala. Uprava čeka suđenje.
'Zar nije sramota da ja u ovoj dobi, ne mogu jesti kruh sa svoje slavonske zemlje!'
Prosvjedi nisu urodili plodom. Njihove oči uprte su u subotnji sastanak sa ministrom Petrom Čobankovićem. Jedino čemu se nadaju su njihove otpremnine. Dionice koje su otplaćivali godinama, mogu samo sanjati. Sve je nestalo. Stečajni upravitelj tvrdi, dogodilo se neminovno. A trebalo se dogoditi i ranije. Premda otkaz nikada nije dobra vijest, prije 15 godina, možda bi ju lakše podnijeli. Sada, većina tih radnika ima 50-ak godina. Posla nema ni za mlađe, a kamoli za njih!
Stipe je jutros vjerojatno već u ranu zoru čekao svoj stari kruh pred lokalnom pekarnom. Blaženka svoj sada zarađuje stotinama kilometara dalje od svog rodnog Đakova. Na rastanku nam je samo rekla: 'Zar nije sramota da ja u ovoj dobi, ne mogu jesti kruh sa svoje slavonske zemlje!', rekla je Blaženka. Što reći? Sramota! Još jedna u nizu klasičnih hrvatskih priča! Pogledajte prilog Provjerenog.