Nekoliko udruga proisteklih iz Domovnskog rata predvođeni karlovačkom Udrugom specijalne policije Grom, prosvjedovali su protiv najave Srpskog narodnog vijeća da će na tom mjestu održati komemoraciju za ubijene sunarodnjake, iako je SNV u nedjelju navečer objavio da su od te namjere odustali, te da će komemoraciju održati u Pravoslavnoj crkvi u Karlovcu i grobljima u Parunovcu i Čatrnji, što su danas i učinili.
Branitelji su na Koranskom mostu u mirnom skupu dali podršku karlovačkom specijalcu Mihajlu Hrastovu osuđenom za ubojstvo 13 srpskih rezervista prije 29 godina. Mirni prosvjed organiziran je iako je Srpsko narodno vijeće odustalo u posljednji trenutak od komemoracije za ubijene rezerviste, piše Radio Mrežnica.
"Da nije bilo Miše Hrastova, možda bi Karlovac pao. Godine 1991. bili smo spremni dati svoje živote, većina nas dvadesetogodišnjaci, a spremno smo stali u obranu države. Tih 13 poginulih neprijateljskih vojnika došlo je ovdje u uniformama i s oružjem u ruci, znamo da su bili spremni na agresiju", kazao je Josip Slaćanin iz Udruge Specijalne jedinice Grom.
"Domovinski rat bio je obrambeni rat"
Podsjetio je da je velikosrpska agresija bila "čin pobunjenih Srba, uz pomoć četnika iz Srbije te propale JNA". "Mi smo bili žrtve, a oni agresori. Mi smo se branili. Domovinski rat bio je obrambeni rat", istaknuo je Slaćanin.
Kako je naveo, 1991. godine u Karlovcu su s desne strane obale Korane u puno hrvatskih sela četnici i JNA ubili velik broj civila, djece i žena.
"Nemamo ništa protiv toga da imaju mise zadušnice i pale svijeće za poginule na groblju, ali ovo je neprihvatljivo da bude na mostu koji je simbol grada Karlovca i otpora i gdje je bila prva crta obrane na koju su su došli u uniformama i naoružani. Dakle, prihvatili su taj rizik 1991. godine. Čim si obukao uniformu i uzeo pušku, pretpostavka je da u tom ratu možeš poginuti. Mi smo to napravili s naše strane, obukli uniformu, uzeli pušku i stali na branik domovine, imali smo dvadesetak godina. Oni su nas prisili na obrambeni rat, oni su agresori, mi smo žrtve", rekao je Slaćanin.
"Brani se istina o Domovinskom ratu"
Na prosvjednom skupu na mostu bio je i umirovljeni general, saborski zastupnik i član Odbora za ratne veterane Željko Sačić (Hrvatski suverenisti) koji je rekao Hini da se ovdje "brani istina o Domovinskom ratu".
“Nećemo dozvoliti da se istina relativizira, da se povijest izokreće. Ovaj događaj na Koranskome mostu bio je akt samoobrane i simbol je tadašnje ugroženosti i obrane od okupacije. Danas kada Srpsko narodno vijeće želi kroz taj tragičan događaj izjednačiti žrtvu i agresora, mi se moramo okupiti da poručimo da to ne prihvaćamo”, rekao je Sačić.
On, kao ratni načelnik Stožera specijalne policije, kazao je da su pripadnici Specijalne policije Grom "branili Karlovac slavno, časno, pošteno i hrabro, te da je njihov pripadnik Mihajlo Hrastov za taj događaj na Koranskome mostu osuđen u krajnje dvojbenom procesu, jer je nakon tri oslobađajuće prvostupanjske presude Vrhovni sud donio presedan-presudu bez vraćanja predmeta na ponovno suđenje”.
Osim toga, kaže Sačić, država Hrvatska Hrastova tuži za 6,5 miljuna kuna za naknadu troškova odštete obiteljima poginulih, jer je proglašen krivim, te je najavio da će se “o tome morati razgovarati ozbiljno, jer Hrastov nosi stigmu i nepojmljivo ogroman dug, a jasno je da on to 21. rujna 1991. ne bi učinio da nije bilo rata i velikosrpske agresije, obrane Karlovca i Hrvatske”, rekao je Sačić.
Na prosvjedu bili i predstavnici HOS-a
Osim karlovačkih udruga na skupu su bili i predstavnici HOS-a. Predsjednik koprivničke Udruge dragovoljaca HOS-a Ivan Betlehem je za događaj na Koranskom mostu rekao da se tu “na njihovoj zapadnoj granici Velike Srbije, branila država, domovina, i to u svojem dvorištu, u srcu Hrvatske”, te da treba znati da su tu “rezervisti JNA digli ruku na Hrvatsku koja se morala obraniti, te da je u toj obrani do kraja rata poginulo 15.000 hrvatskih branitelja i 400 djece”.
U jučerašnjoj objavi SNV-a osuđena je “nehumana egzekucija golorukih zarobljenika” na Koranskome mostu 91., te je rečeno da se od komemoracije na samom mjestu zločina odustalo “iako komemoriranje nije postupak veličanja ratne politike već antiratni čin osude ratnohuškačkih politika, koje su u konačnici dovele do stradanja ne samo civila na svim stranama i od svih strana nego i onih vojnih obveznika, koji su do izbijanja rata vodili živote u miru sa svojim susjedima gradeći za sebe i svoje obitelji kuće i dobre odnose”.