Stigli ste sa sjevera Francuske do Međimurja, točnije Svetog Martina biciklom. Ispričajte nam kako je bilo?
Vozio sam bicikl punih 20 dana i prešao 2600 kilometara. Ovo mi je bila najduža vožnja biciklom dosad. Putem sam shvatio da zapravo treniram sam sebe jer sam si postavljao izazove poput „Da vidimo kako brzo mogu stići do Švicarske?“, pa „Kako brzo mogu doći do Italije?“ i tako sam dosta brzo prevalio kilometre koji su me dijelili. Najviše problema mi je u vožnji stvarao jak vjetar, imao sam osjećaj kao da se borim s vjetrenjačama. Impresionirale su me uzbrdice, sve sam ih prošao.
Spavao sam u šatoru koji sam nosio sa sobom. Jedne večeri sam bio poprilično umoran. Vidio sam starijeg čovjeka kako sjedi ispred svoje kuće i pitao ga mogu li u njegovo dvorište postaviti šator kako bih prenoćio. Bio je jako ljubazan i gostoljubiv i dozvolio mi da spavam u njegovom dvorištu. Hrvati su uistinu velikodušni.
Zahvaljujući utrkama proputovali ste gotovo cijeli svijet. Jeste li ikad prije bili ovdje i jeste li znali išta o Hrvatskoj?
Kad sam bio u Kanadskoj vojsci, bio sam u Bosni i Hercegovini, ali u Hrvatskoj nisam nikada bio. Odlučio sam doći u Hrvatsku kad sam u Francuskoj trčao komemoracijsku utrku, tamo sam se i kvalificirao za ovo Svjetsko prvenstvo. Budući da me Kanadski atletski savez ne sponzorira, u samo 3 dana prikupio sam dovoljno novca da pokrijem troškove utrke, a četvrtinu iznosa donirat ću no-kill skloništu za napuštene životinje „Prijatelji“ iz Čakovca.
Kako provodite dane u Svetom Martinu i kako izgledaju Vaše pripreme za Svjetsko prvenstvo?
Odradim 2 do 3 treninga dnevno. Kombiniram trčanje i biciklizam, a prakticiram i yogu. Ova lokacija je idealna za ovakve treninge i sretan sam što mogu koristiti i sportske objekte Termi. Imam pristup i teretani, što mi je važno zbog trake za trčanje na kojoj mogu nadoknaditi kilometre ako osjetim da mi fale. Posebno mi se sviđa teren za trčanje, mislim da mi je jedan od najdražih dosad. S obzirom na dug put biciklom, treninzi su mi dosad bili malo manjeg intenziteta jer je mom tijelu bio potreban odmor.
Kakva su Vaša očekivanja od Prvenstva?
Prvo sam htio pobijediti, ali onda sam čuo da je jedan Japanac postavio novi svjetski rekord za 100 km – 6 sati i 9 minuta (smijeh). Osjećam se dobro i snažno, ali moram poštivati svoja tjelesna ograničenja i očekivanja prilagoditi tome. Prije 2 godine jako sam ozlijedio gležanj prilikom penjanja, pa s obzirom na ozljedu, prilično brdovit teren utrke i vrućinu, nadam se da ću biti barem među prvih 10 trkača. Ovo će biti moj treći ultra maraton, a dosad sam dva završio nakon 7 sati i 30 minuta na kvalifikacijama te nakon 7 sati i 57 minuta na drugoj utrci.
Kada ste se počeli baviti trčanjem?
Počeo sam trčati 1999., imao sam 28 godina. Bio sam u trkačkom timu Kanadske vojske, a jedan od trkača imao je više od 60 godina, prepun životne energije i elana. Tad sam pomislio „Wow, ovo je tajna dugog i sretnog života, trčat ću dok sam živ!“. Otišao sam iz vojske i počeo sam trčati za Sveučilište gdje sam studirao. Oduvijek sam volio učiti, pa danas imam certifikate kao osobni trener, trener trčanja, učitelj yoge i instruktor pilatesa.
Mjesto u kojem sam odrastao je poznato po tome što tamo obitava puno medvjeda. Jednog trkača je nažalost ubio medvjed i od tog trenutka pjevam kad trčim da bi otjerao medvjeda ako se nađe u blizini. To je postala moja navika i svojevrsni ispušni ventil. Mnogi trkači čuvaju energiju i ne prakticiraju nešto takvo, no ja volim pjevati kad trčim. Neki bi pomislili da tako gubim dosta energije, no kad odradim dobar trening usput pjevajući, znam da sam se dobro pripremio, i psihički i fizički.
Terme Sveti Martin su Healthness resort. Jeste li isprobali tretmane koje nude?
Da, kupao sam se u ljekovitoj termomineralnoj vodi i mogu reći da sam se uistinu dobro opustio i osjećao bolje nakon toga. Posebno mi se sviđaju saune u ponudi te raznovrsne masaže. Ovo je jedno od najljepših mjesta koje sam dosad posjetio, priroda je zaista ovdje prekrasna.
U prošlosti ste imali problema s ovisnošću. Koliko je trčanje utjecalo na Vas i na odluku o promjeni načina života?
Mislim da svatko tko je doživio neku traumu ili živi uz depresiju i anksioznost mora pronaći pozitivni ispušni ventil za sve te negativne osjećaje. Kažu da je ovisnost potreba za povezanošću, a mene je trčanje spasilo. Tako sam se maknuo od opijata, povezao se s ljudima i što je najvažnije, nisam više bio izoliran. Iako je teško održati pozitivne misli u tako teškim trenucima, uz pomoć trčanja i yoge vratio sam se na pravi put. Trčanje mi je spasilo život. Danas samo želim trčati i provesti što više vremena sa svojim sinom.