Unatoč dojmu koji se može steći, pogotovo tijekom nogometnih utakmica i navijačkog nasilja, Zagreb je zapravo vrlo tolerantan prema svojim 'dotepencima', a o tome govore i iskustva.
Predrasude prema Hercegovcima povezuje se s dolaskom Imoćana u Zagreb nakon Drugog svjetskog rata. Zagrepčani su tada bili stariji, urbanizirani, imali su manje djece i naginjali su prema Zapadu, dok su Imoćani dolazili s brojnom obitelji kako bi pronašli životne resurse. Potom je 60-ih godina došao val Hercegovaca koji su im bili vrlo slični. I oni su tražili mjesto pod suncem koje su morali izboriti radom. Tako misli Ljubo Jurčić, profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.
'Većinom su to pošteni i radišni ljudi u borbi za život. To nam je u genetici', istaknuo je Jurčić za Deutsche Welle. 'Mi koji smo se iz istog sela doselili prije 40 godina još uvijek si međusobno pomažemo, bilo kod gradnji kuća, zapošljavanja ili školovanja. Zagrepčanima to stvara osjećaj nepripadnosti i obiteljske nefunkcionalnosti, a mi si pomažemo čak i kada se svađamo', dodaje Jurčić.
Jurčić odbacuje zbog svega toga i 'teze' kako su Hercegovci skloni kriminalu i korupciji. 'Pogledate li aktualne istrage, najmanje je u njima Hercegovaca.
Doseljenici iz BiH posebna su tema. 'Iako se smatram Bosancem, Bosna mi ne nedostaje. Otišao sam s namjerom da se ne vratim, ali to ne znači da je ne volim, već da bi se moj život trebao negdje drugdje odvijati. Privilegiran sam rođenjem u BiH. Ona je magični splet svega, nešto kao Istra, samo puno intenzivnija. Specifičnost u tim ljudima je primjetna svugdje u svijetu. Mi to nešto imamo. Želim spoznati i osvijestiti što je to', rekao je za Deutsche Welle i glumac Danijel Ljuboja, koji je u Zagreb iz Zenice došao 1992. godine.
Nezaobilazni u ovoj temi, svakako su i doseljenici iz Dalmacije, a među njima je i sociologinja Vedrana Sunko, koja je u Zagreb došla 1998. godine. Brzo je shvatila što Zagrepčane smeta kod dalmatinskog govora, a izbjegavala je tako govoriti i tijekom nogometnih utakmica između Dinama i Hajduka u Zagrebu. 'Dok sam studirala činilo mi se da ljudi koji govore književnim jezikom ili zagrebačkim slengom zvuče pametnije dok pričaju o znanosti. Shvatila sam da mi je zbog toga bolje ne govoriti svojim dijalektom na ispitima', kaže.
'Nekada imam dojam da u Zagrebu ne žive rođeni Zagrepčani. Taj Zagreb kao i čuveni 'Smojin Split' ne postoji', ističe Sunko. Dodaje i kako Splićani Zagrepčane uopće ne doživljavaju. Činjenicu da neki Splićani cijeli život žive u Zagrebu, a pri tome ne odustanu od svoga dijalekta, Sunko tumači takozvanim splitskim dišpetom i pokušajem čuvanja identiteta.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.