Imao je svega 36 kilograma, a visok je 175 centimetara. Bilo je to u trenutku kada je hospitaliziran. Ovaj 23-godišnjak odlučio nam je ispričati priču o svojoj borbi s anoreksijom koja traje posljednje tri i pol godine. I on je mislio kako je to ženska bolest koja se ne događa muškarcima. Ali podaci se potpuno suprotni: od tog psihičkog poremećaja, koji ima najveću stopu smrtnosti, obolijeva sve više muškaraca.
'Najniža težina koju sam imao je 36 kila. Na 1.75 koliko sam visok. S tom težinom sam hospitaliziran. Organi počeli su otkazivat lagano. Kaže doktor da sam došao 5 do 12. Imao sam faza kad sam se bojao pojest jedan badem jer sam si ja u glavi zamislio da ću dobiti kilu. Striktno jedino što sam mogao držat pod kontrolom bila je hrana. Zapravo, to je jedna vrsta mazohizma, mogao bi to tako nazvati', priča mladić s kojim je razgovarala novinarka provjerenog Josipa Pletikosić.
Zvat ćemo ga - Matej.
Zatamnjenog je lica i s kapuljačom na glavi jer još uvijek vodi dijaboličnu borbu. Onu u kojoj je ogledalo neprijatelj...za koju kažu da je većinom prolaze žene. Onu u kojoj iz dana u dan kontrolira hranu, a onda hrana počne kontrolirati njega. Anoreksija.
'Bilo je dana kad nisam apsolutno ništa jeo. Samo sam pio vode i vode da zavara želudac da se napuni, da misli da je nešto dobio. Željan je svega, željan je, ima svega, može doći do bilo čega što hoće pojest, a nešto mu iznutra ne da', objašnjava.
'Osim što se bore s predrasudama koje su vezane za anoreksiju, bore i s tim da kao mladići imaju pravo biti bolesni', kaže Jelena Balabanić Mavrović iz Centra za poremećaje hranjenja.
'Čovjek ima apetita, ali ne želi jest. To je ključni problem'
Manoreksija ili muška anoreksija. Zbog stigme i straha - muškarci o njoj rijetko pričaju. Ipak su oni jači spol i trebali bi biti jači od borbe s hranom. Matej je pristao kako bi pokazao drugima da nisu sami.
'O toj bolesti nisam znao ništa. Kad bi mi netko rekao da boluje od anoreksije, ja bih pitao - a šta je to. I velika većina ljudi i dan danas nije upućena - misle da je to kad netko nema apetita i ne može jest. Čovjek ima apetita, ali ne želi jest. To je ključni problem', kaže Matej.
Prije 3 i pol godine, s nepunih 20, krenuo je u teretanu. Da skine malo, kako kaže - sala. Da se malo nabilda. Kroz par mjeseci, izgubio je 12 kilograma. Ali nije bilo dovoljno!
'Kroz par mjeseci, to je baš rapidno padalo. Izgubio se pojam o težini, mišićnoj masi, svemu što sam prije htio. Naglo je padalo, van svake pameti je bilo. I koliko god sam imao nisku težinu, ja sam htio niže ići.
Osoba koliko god bila mršava u toj bolesti, ona teži još dolje ići, dolje. I nikad nije zadovoljna.
Kad sam nešto pojeo, pa sam mislio da sam pojeo više nego sam si ja zacrtao, odmah sam morao ići trčati da ne bi dobio koju kilu. Normalna osoba o tome ne razmišlja', prisjeća se.
U patološkoj potrazi za savršenstvom, sve više muškaraca nasmrt se izgladnjuje. Prijašnja istraživanja su govorila - 10% oboljelih su muškarci. Statistika pokazuje kako je u posljednjih pet godina broj mladića s manoreksijom porastao za čak 67%.
'Nisam bio zadovoljan svojim tijelom, a vjerojatno se neko nezadovoljstvo gomilalo godinama, podsvjesno. I onda sam ja sebi u glavi iskonstruirao da trebam se dovest u red, a jedino što sam mogao držat pod kontrolom bila je hrana. Kad pogledam, ja ne znam zašto sam ja obolio, nisam našao uzrok. A uzrok negdje je. Sad, hoću ja ikad saznat uzrok, neću, to ja ne znam. To su mi rekli i doktori', kaže.
'Živimo u vizualnom društvu. Svi se fotografiraju...'
'To je jedan poremećaj koji ne može tek tako otići jer je to razmaženost ili hir. To je povezano s patnjom osobe, ona se godinama prije bori sa svim tim simptomima, osjećajima izoliranosti, neshvaćenosti, praznine', priča Jelena Balabanić Mavrović.
Jelena je jedan od psihoterapeuta kroz čije je ruke prošao i Matej. Koja svakodnevno radi s ljudima s poremećajima u prehrani. Mladim ljudima, nesvjesnima borbe koja ih čeka.
'Živimo u vizualnom društvu, svi se fotografiraju - puno je važnije kako izgledaš nego tko jesi. Ljudi kroz svoje tijelo proživljavaju svoje psihičke krize, emocionalne krize i zbog svih tih uvjeta muška anoreksija se proširila', priča Jelena.
Lošu stranu svjetala pozornice i borbe u svijetu mode prošao je Jeremy Gillitzer. Bitku s anoreksijom u svim mogućim klinikama po Americi, vodio je 25 godina. Do svoje smrti.
Slike koje možete vidjeti u prilogu prikazuju Jeremyja kao modela i glumca koji se u malim ulogama pojavljivao u filmovima. I Jeremyja kojemu je anoreksija oduzela život.
Što je okidač?
U početku muški svijet mode nije bio pod povećalom. Tek u posljednje vrijeme. Kao i svijet filma. Tako je manje poznato da je popularni 'prijatelj' Matthew Perry bolovao od manoreksije. Kao i Dennis Quaid. illy Bob Thornton izgubio je 26 kilograma.
Stručnjaci kažu da su potisnuti događaji iz djetinjstva, zadirkivanja zbog težine, ali i iznenadne traume okidač za anoreksiju. U trenutku smrti Jeremy je imao svega 29 kilograma. I 38 godina.
'Ja sam kao malen bio bucmast jer je tata iz Pirota, tamo se dobro jelo...', priča Njemanja Milenković, fotograf iz Novog Sada.
Traume iz djetinjstva ostavile su ožiljak i na Nemanji. Gurnule ga u - anoreksiju.
'Uglavnom sam dobivao te nadimke koji su bili slučajni, kad bi umjesto mog imena me nazvali nekim pogrdnim riječima koje se odnose na moju težinu', prisjeća se.
Anoreksija je za njega bila ono savršenstvo za kojim je težio. A tu savršenost, kaže, definiralo je - društvo. Da bi bio prihvaćen, morao je smršaviti pod svaku cijenu.
'To je bilo između 7. i 8. razreda osnovne škole. Pošto smo sistematski imali svako dvije godine, desio se taj u 7. razredu, kada mi je doktorica podrugljivo rekla da bi mogao malo manje jesti što je bila kap koja je prelila čašu. U tom 7. razredu na sistematskom sam imao 82 i spao sam na 60 za mjesec dana. Anoreksijom se smatra ako u mjesec dana izgubite 20% težine.Vaša perspektiva se u periodu anoreksije mijenja. Ja bi za nekoga tko je potpuno normalno građen, rekao da ima viška kila. Vi potpuno drukčije gledate na konstituciju tijela. Što je bilo manje kila moguće, to je bio moj cilj', priča Nemanja.
Tri godine nakon što je pobijedio anoreksiju, nastale su autoportreti. Predstavljaju unutarnje osjećaje osobe s anoreksijom, kroz pokrete tijela.
'Ja sam na tim fotografijama jer tu je moje tijelo normalno, da komuniciranjem s prostorom kažem da prihvaćam konačno svoje tijelo kakvo jest', objašnjava Nemanja.
Matej u ogledali nje vidio ništa strašno
'Drugi ljudi koji me nisu vidjeli godinu, dvije, kad su me vidjeli skoro su pali u nesvijest. Toliko je bilo šokantno za njih. A ja kad bi se gledao, meni je to bilo normalno', priča Matej.
U ogledalu nije vidio ništa strašno ni neobično. Naprotiv, vidio je osobu koja je trebala izgubiti još kilograma. Ne osobu koja je pala na njih samo - 36.
'Svaku namirnicu koju sam u dućan išao kupiti, morao sam za svaku pogledati koliko ima kalorija, ugljikohidrata, proteina. Sve što sam donio kući, morao je biti pregledano. Naprimjer, od mesa one najmanje žilice, to nije masnoća, to su tetive, to se reže van. Uopće nema veze sa stvarnošću', kaže Matej.
'Kad čovjek ne boluje od te bolesti, hrana… Čovjek kad je gladan, pojest će nešto, kad je žedan, popit će nešto. Kad čovjek oboli, jedini fokus mu je hrana. Kad se probudi razmišlja o hrani, do navečer kad ide spavat, razmišlja o hrani', rekao nam je.
Hrana postaje centar svijeta. U svojoj ludoj glavi, kako kaže, iskonstruira se poseban, novi svijet. Svijet kojeg zdravi ne razumiju.
'Meni se hrana nikad nije gadila nego ja jednostavno nisam jeo. Koju god hranu, i ono što najviše volim i što ne volim, ja nisam jeo. Recimo kebab, kojeg nisam jeo evo ima 4 godine.Prolazim, ono osjetim miris i pojeo bi ga bilo kako, ali zacrtam u glavi, nema. Ako pojedem jedan komadić, griz, sutra će vaga pokazivat kilo više. To će bit katastrofa, nikad to neću izgubit. Izgubi se razum', objašnjava.
Koliko je duboko pao, shvatio je tek kada je s 36 kilograma hospitaliziran. Prvi put. Nakon nekoliko tjedana ponovno.
'Tamo su mi dali infuziju, malo me povratili jer su organi počeli otkazivati lagano. Dođe se u bolnicu na taj odjel, na psihijatriju. Utvrdi se da je to ta dijagnoza. I onda se započinje proces liječenja. Radionice, razgovori svakodnevni sa psihijatrima, psihoterapeutima', govori Matej o proceduri.
I dalje se bori. I s vlastitim mislima, tijelom, hranom. Ali bolje nego prije.
'Slabo se važem, ne znam koliko točno imam kila, ali nemam više od 50. Moram spomenut, oprezan sam. Neću jest sladolede, što sam prije volio. Koji put pojedem, nije to isključeno. Neću jesti svaki dan. Sve je to ostalo, nije to potpuno iza mene. To je proces da čovjek izađe iz toga i ponovno se izgradi kao osoba', priča.
'Ta bolest traje koliko osoba želi da traje'
Najteže je, kaže, palo roditeljima. On je bolest prihvatio.
'Čovjek sam mora proći kroz to i osvijestiti da tako više ne može. Ta bolest traje koliko osoba želi da traje. Kad kaže se dosta, ja želim normalno živjet, bit jak. Mislim, da mogu radit neke normalne poslove, popet se po stepenicama bez da se umorim i zadišem', kaže.
'Ajde, kako tako smo prihvatili da djevojke boluju od anoreksije, ali kada dođe dječak, mladić, onda je obitelji još teže prihvatiti jer kao, pa to cure imaju, to je ženska bolest', objašnjava Jelena Balabanić Mavrović.
Kod muškaraca, anoreksija u prosjeku traje osam godina - za trećinu dulje nego kod žena.
U Hrvatskoj ne postoji registar oboljelih od ovog psihičkog poremećaja s najvećom smrtnošću.
Procjenjuje se da oko 40 tisuća ljudi boluje od anoreksije, a sve je više muškaraca.