Oni su u invalidskim kolicima. U tim im situacijama ne preostaje ništa drugo nego čekanje, da netko pomakne automobil, odnese ih preko stepenica. Čekaju ponekad i satima. Iako su posljednjih godina mnoge lokacije u Hrvatskoj prilagođene osobama s invaliditetom, još uvijek je puno više onih neprilagođenih. Provjerili smo kako izgleda svijet iz njihove perspektive. Donosimo priču iz invalidskih kolica.
Ne vole da ih se zove 'osobe s posebnim potrebama', jer njihove su potrebe, svakodnevne. Odlazak do pošte, ljekarne, do policije po isprave, iz škole na trening. Velimir Šandor je prije četiri godine stradao u prometnoj nesreći, Kristina Ivanković vidi samo 15 posto, a Juraj Škrtić je ratni vojni invalid. 'Svaki puta moram zamoliti nekog da me unese i iznese gore u poštu, eto, tragično je ali živa istina', kaže za Provjereno Karlovčanin Juraj. On je 91. na ratištu izgubio obje noge. Od tada je dobro naučio gdje u svome gradu može pristupiti s kolicima, a gdje ne. I dok obzirni ljudi često nepozvani priskoče u pomoć, drugima nije stalo ni kad ih se upozori.
Svakodnevne muke i problemi
Juraj nekako uspijeva ne ogrebati automobil neobzirnog građanina, no za Velimira iz Velike Gorice slijede teži problemi. Dok je bio na kavi s prijateljima, netko se parkirao odmah uz lijevu stranu njegovog automobila. Ulazak na mjesto vozača sada je neizvediv. 'Ja se odmaknem skroz koliko mogu do rinzola da si ostavim mjesta bez obzira što bi invalidska mjesta trebala imat još prostor jedan žuto označen, baš radi kolica, tog nema ili rijetko di koje parkiralište ima', objašnjava Velimir. Velimir je prije nesreće radio kao vozač. Jedne večeri, pri povratku s nogometa, u zavoju mu se automobil zanio i izletio s ceste ravno u drvo. 'Prva stvar kad sam otvorio oči ono, hvala Bogu nije mi ništa i onda tek poslije ono, gdje su mi noge, što se dogodilo', ispričao je Velimir.
U Karlovcu ubrzo novi problem, prilikom pokušaja Juraja da uđe u gradski autobus. 'Tu nam je nemoguće zaći u autobus', kaže on, jer nema pristupne rampe. S javnim prijevozom i Kristina ima problema. Na udaljenosti od nekoliko metara ona vidi samo obrise. Kristina ima 18 godina, od rođenja je slabovidna. Zna da nikad neće moći vidjeti dugu ili zvijezde, ali pomirila se s time. Tramvaj, odnosno njegov broj vidi tek kad je izrazito blizu.
Kako bi podigla novu osobnu iskaznicu u zgradi Policije u Velikoj Gorici, osoba u kolicima teško će se namučiti. 'Evo nalazimo se pred policijskom postajom i evo kao što se vidi ja ne mogu tu, nisam omogućen da uđem', kaže nam Velimir. 'Čovjek koji prvi put dođe u kolicima unutra on se osjeća jadno, poniženo zgaženo uništeno, to ja mogu reći iz svoje perspektive', ističe Juraj. Svi ovi osjećaji, krajem prošlog tjedna su zaboravljeni. Duge pripreme za prvenstvo Hrvatske za sportaše s invaliditetom napokon su završile i uslijedila su očekivanja prije nastupa u Puli.
Spas u sportu
'Trenutno najveći ciljevi su mi potvrdit normu u Puli za svjetsko prvenstvo u Novom Zelandu', kaže Kristina. 'Očekujem osobni svoj rekord da bacim u disku, kugli i koplju', nada se Velimir. Za Kristinu nažalost jutro otvorenja donijelo je i strašnu zubobolju i to na strani na kojoj drži kuglu pri bacanju. Kuglu je bacila 10 metara i 97 centimetara, što je za nju pola metra kraće od željenog rezultata, dovoljno za srebrnu medalju. 'Ja vidim kuglu kad ona izleti iz moje ruke, ali gdje ona padne ja slušam, imam neki orijentir prema kuda je otišla, di je mogla pasti i tako', objašnjava Kristina. 'Taj sport za nas znači neku vrijednost čovjeka, da više nije, ono, kaže se invalid', smatra Juraj.
Cijeli dan sportaši su se međusobno bodrili, nekima je trebalo više potpore, nekima manje. 'Htio sam dokazati da mogu dalje baciti, ali eto dogodilo se to što se dogodilo i suci su priznali taj rezultat', kaže Juraj, koji je prilikom bacanja pao iz kolica, no svi su mu priskočili upomoć. Juraj je osvojio broncu u bacanju kugle. Bez potpore obitelji i prijatelja, Velimir priznaje još bi bio vezan za krevet, kako su prve crne prognoze predviđale. 'Dijagnoza je bila prvo katastrofalna, rekli su da nikad neću moći ništa da ću biti praktički biljka, da neću moći s desnom rukom ništa, s nogama ništa', priča Velimir. Rehabilitacija i prihvaćanje situacije trajalo je mjesecima.
Velimir je osvojio dvije brončane medalje. U bacanju diska i kugle postavio je i nove osobne rekorde. 'Nema granice, ne znam, znači dok ja radim dok vježbam uvijek se budem više mišić jedan vratio, drugi pojačao, živiš dalje vježbaš samo da ti bude u životu bolje', zaključio je Velimir. 'Moram priznati da mi je otvorio oči ovaj sport i putovanja i to jako, znači mi dosta, planiram se bavit dokle išlo, a kad ne bude više išlo planiram ostat kao trener u atletici i to je to, znači kroz cijeli život sport i samo sport', priznaje Kristina. Upravo pozitivne vibracije koje prikupe s treninga i sportskih okupljanja pomažu Jurju, Velimiru, Kristini i drugima da se, i nakon što druženje završi, nose sa svakodnevnim preprekama. Posebnim preprekama za osobe s normalnim potrebama.