„Prvi korak bi bio da si odredimo što su naše želje i što su naše potrebe. Znači, to je ona osnova od koje treba krenuti da vidimo što je nužno potrebno za naše kućanstvo, bez čega ne možemo živjeti. Nakon toga trebamo vidjeti što želimo, a da si možemo priuštiti nakon što smo pokrili svoje egzistencijalne potrebe'', objašnjava Dajana Barbić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Nakon toga, potrebno je procijeniti trenutno stanje kućanstva – koliko ono dobro ili loše stoji. „To radimo uz pomoć bilance, znači na koju ćemo ispisati kolika je naša imovina s jedne strane, i kolike su naše obveze s druge strane, ne bi li vidjeli zapravo kolika je razlika između imovina i obveza i ostaje li nam kakva neto vrijednost koja se koristi kao pokazatelj bogatstva kućanstva'', govori Barbić.
Važno je odrediti ciljeve
Također, važno je odrediti financijske ciljeve. Dugoročni planovi uključuju vremenski period duži od jedne godine, srednjoročni od 2 mjeseca do godine dana, a kratkoročni sve kraće od toga. Budući da postoji više alternativa kako doći do željenih ciljeva, sljedeća faza odluke je odabrati put. A onda slijedi možda i najteži dio – življenje svog financijskog plana.
''Zašto je to problem? Zato što se život događa. Mi smo nešto zacrtali, a možda ne ide sve po tome planu pa je onda uvijek poželjno imati plan B. Znači, ako se dogodi nešto što nismo očekivali. I, naravno, uvijek je poželjno imati ono što se zove fond štednje za crne dane'', kazala je Dajana Barbić.
Semafor kao metafora za štednju
Štednja je jedan od najvažnijih aspekata odgovornog odnosa prema osobnim financijama. ''Da bi mogao biti odgovoran prema svojoj budućnosti, ja moram imati ušteđeno najmanje šest dohodaka koji će mi omogućiti šest mjeseci bezbrižnog jasno unaprijed definiranog standarda“, kaže Guste Santini, ekonomski stručnjak.
Santini za opis važnosti štednje koristi metaforu semafora. Dok nemate ušteđena sredstva koja bi pokrivala šest mjeseci vaših uobičajenih troškova, svijetli crveno. Žuto svjetlo svijetli dok nemate sredstva koja bi bila dostatna za dvije godine i tek tada se pali zeleno.
Krojenje planova za budućnost
''U obitelji se treba dogovoriti je li cijela obitelj spremna, je li to obično, da tako kažem, ministar financija je supruga i majka. Ali, nije to njezin problem, to je problem obitelji. Znači, mi moramo znati: ići ćemo na godišnji odmor pa ćemo peglati karticu, ali to peglanje kartica znači manje ovoga, manje onoga pa se svi zajedno mogu dogovoriti što će učiniti'', pojasnio je Santini.
Obitelj ili pojedinac bi trebala odrediti želi li napredovati ili je zadovoljna stanjem u kojemu se nalazi, te sukladno tome skrojiti plan za budućnost. „Ili kažem ne, ja sam s tim nezadovoljan, ja hoću napraviti iskorak. E, taj iskorak ima, sve ima svoju cijenu. Taj iskorak ima cijenu, odričem se danas da bi mi bilo bolje sutra. Ako se ne odričem danas, onda mi sutra neće biti'', kaže Santini.
Ravnoteža između želja i mogućnosti
Možda to zvuči konzervativno u dobu milenijaca koji kroz život idu s motom ''jednom se živi'', a on ne ostavlja previše mjesta razmišljanjima o sutrašnjici. S druge strane, pogled na današnje umirovljenike u Hrvatskoj itekako je hladan tuš.
''Nisu razmišljali o vremenskom horizontu da će doživjeti 70-80 godina i da se vjerojatnost preživljenja svakim danom produžuje, i vi zapravo niste osigurali tu treću dob i onda jasno imate problem koji mi danas imamo u Hrvatskoj, da imamo 700 tisuća ljudi koji su na rubu siromaštva ili su siromašni. To je ogroman društveni problem, ali u tom problemu su participirali i pojedinci'', ističe Santini.
Cijeli životni ciklus trebao bi biti definiran financijskim planom koji je zapravo poslovni plan za život, a temelj mu je ravnoteža između želja i mogućnosti.
Emisiju 'Informer' pogledajte besplatno na novatv.hr!