Hijerarhija, šefovi i menadžeri polako nestaju i ustupaju mjesto liderima. ''Dolazi nova tehnologija, planiranje, analiza, follow up. To su elementi koji su zamijenjeni. Vama ostaje onaj dio koji se tiče egzekucije i ljudi, a to je onda leadership'', objašnjava konzultant Ivica Vrančić.
Menadžment je zanat nastao u prvoj industrijskoj revoluciji i teško može biti održiv u četvrtoj. Može, ali onda vlasnici kompanija i voditelji raznih institucija moraju biti svjesni da se iz vođa pretvaraju u balvane napretku. ''Upravljanje procesima preuzima tehnologija, planiranje i analizu preuzima tehnologija. Taj zanat polako nestaje ili se drastično mijenja. Leadership je svojstvo.
Menadžmentom dobivate podređene, a to su sve manje podređeni i ne žele se osjećati podređenima, a leadership je kvaliteta koju imate ako uspijete stvoriti one koji su vas spremni slijediti, dakle dovesti ih da naprave ono što vi mislite da treba napraviti, a to je druga dinamika i to su drugi alati'', ističe Vrančić.
Pametne zemlje prilagodile sustav obrazovanja
Ti se alati razvijaju prirodno, no pametne su zemlje tome prilagodile i sustav obrazovanja. Jer, slušati druge, biti generator razmjene znanja, donositi teške odluke, dijeliti zasluge s drugima, biti onaj kojeg će slijediti, može se naučiti. Nažalost, ne u hrvatskoj školi. ''Naše obrazovanje je daleko da daje odgovor na zašto. Naše obrazovanje samo daje odgovor na što, i vi imate reproducere, a ne ljude koji kritički razmišljaju.
Nažalost, po nekim pokazateljima imamo najmanje kritički sustav u svijetu. Mi nemamo kulturu diskusije, nemamo kulturu konflikta u najpozitivnijem smislu, nemamo kulturu suočavanja, a to je lidership, to su nove ideje, to su nove stvari, to su nove priče. Zapovjedna priča više ne funkcionira nigdje'', kaže Ivica Vrančić.
A kada ne znamo zašto, onda upiremo prstom u druge. U sve, samo ne u sebe. I to je razlika između menadžera i lidera. Prvi traže odgovornost drugih, drugi sebe samih. U tome grmu leži i razlika između uspješnih i neuspješnih zemalja. Stvar je u mjestu odgovornosti na koje smo fokusirani. ''Ljudi vanjskog locusa kontrole su oni koji vjeruju da je većina onoga što im se događa životu rezultat sreće, nesreće, sudbine, konstelacije odnosa.
A ljudi unutarnjeg locusa kontrole su oni koji vjeruju da je većina onoga što im se u životu događa rezultat njih i njihovih aktivnosti. Ovi drugi su spremniji poduzeti akciju, spremniji preuzeti rizik i odgovornost za grešku i kao takvi uspješniji'', objašnjava Vrančić.
Hrvati na dnu Europe
Prevedeno, Hrvati koji vječno traže vanjskoga neprijatelja i on im je kriv za sve, čuče na dnu Europe pitajući se što je i kada pošlo pogrešnim putom. ''Jedno istraživanje Eurobarometra pokazalo je da je Hrvatska dramatično društvo vanjskog locusa kontrole. Mi čekamo Arape, Kineze, NATO ili već nekoga da nam riješi problem, a za sve probleme koje imamo, imamo istočnog susjeda. Zanimljivo je da je Irska društvo izuzetno unutarnjeg locusa kontrole. Ajmo sada ta dva elementa prenijeti u drugu dimenziju. Prema Eurobarometru porast BDP-a u Irskoj od 1989. do 2016. godine iznosi 157% i najviši je u Europi. U Hrvatskoj iznosi 6,5% i najmanji je u Europi'', ističe Vrančić.
Pa kada idući put poželite zaokružiti neko ime ili stranku prema količini lažnoga domoljublja, sjetite se da su Irci kao ponajveći katolici birali odgovornost i napredak. Mi biramo prošlost i neprijatelje. Odbijajući razumjeti da smo jedini neprijatelj koji postoji mi sami. ''Odgovornost kao takva je izuzetno niska u ovom društvu, a odgovornost je jedna od refleksija.
Odnosno, neodgovornost je refleksija vanjskog locusa kontrole. Onda dolazi do toga da, po Eurobarometru, vjerujete da vam je uspjeh garantiran političkim vezama ili srećom, a ne napornim radom i edukacijom, kako je u Irskoj i drugim europskim zemljama'', zaključuje Vrančić.