Volim te igre, volim tu repku, i to se vjerojatno nikada neće promijeniti. Volim utakmice male, prijateljske, a volim i ove povijesne, opće historijske, kakve mi Hrvati igramo barem tri puta godišnje. Ne volim kada su infarktne, ne volim kada Mandžo dobije crveni karton, pa znam da ćemo grčevito ludovati čitavo drugo poluvrijeme, ali to valjda tako mora biti. Tako je, valjda moralo biti i one 1999-te, kada sam se skutrio tamo gore, na vrhu istočne tribine, kada smo bili u egalu s Ircima debelo u sudačkoj nadoknadi, kada je bilo sasvim jasno da ispadamo iz igre, i da Euro vidjeti nećemo. Tako je valjda moralo biti, pa da moj brat Robert, također, uzme loptu negdje oko domaćeg šesnaesterca, prebaci čitav teren, sve igrače koji su trčkarali dolje, desetoricu vatrenih, desetoricu Iraca i valjda još i svetog Patrika, tvornicu Guinnessa, skrivene ćelije IRA-e, James Joycea, prebaci sve njih i u špici, daleko naprijed, pronađe ljevicu Davora Šukera, koji loptu parkira u irsku mrežu, a mene parkira jedno deset sjedećih redova niže, u općoj ekstazi ludila i mahnitog navijačkog skakanja u svim smjerovima.
Tako to valjda mora biti, u tih pet-šest povijesnih utakmica godišnje koje igra naša repka.
To je valjda tako, kada se događaju igre, koje su nama Hrvatima presudne, s obzirom da kruha nemamo. Zemlja nam je u općem stanju kaosa, moralnog, ideološkog i egzistencijalnog. Sve škripi, na sve strane frcaju tenzije, igre su nam nasušno potrebne, a nogometne igre su, nama Hrvatima, ipak najdraže. To nas nekako grije i hrani, u dugim zimskim mjesecima, dok se čeka tih nekoliko ljetnih tjedana i razigravanje po grupama. Nogometna prvenstva se događaju svake dvije godine, i u tim parnim godinama je sve nekako lakše, ima igara, pa se lakše zaboravlja da nema kruha. Ovaj međuprostor, vrijeme između velikih nogometnih prvenstava je zajeban, ali povremeno nas i tu pomiluje sreća, kao primjerice prošle godine, otprilike u ovo doba, kada je haški tribunal konačno rekao svoje, kada su generali sletjeli kući. Tada je u mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj jedno duže vrijeme vladala atmosfera kao da smo maznuli finale World Cupa, kao da smo Argentini u finalu utrpali četiri komada. Svijet nam je bio pod nogama, i ponovo smo imali igre, premda, niti tada nismo imali kruha.
>> Rođen je novi magični trokut: Kao nekoć Boban, Asanović i 'Žuti'!
>> Izbornik najavio: Ovo je samo početak onog što bih ja želio
Pitanje je samo – koliko daleko to može ići? Koliko dugo će repka pobjeđivati, koliko dugo ćemo odlaziti na prvenstva, koliko dugo ćemo se hraniti igrama, dok nam, konačno, ne prekipi, i shvatimo da nemamo kruha? Sportska euforija donese opće zadovoljstvo, frustracije se donekle smire, tenzije padnu, suživot u općem stanju kaosa, moralnog, ideološkog i egzistencijalnog, postane podnošljiv.
Ali dokle?
Što bi bilo kada bi bilo? Što bi bilo da u baražu nismo izvukli Island, nego Francuze, i što bi bilo da nam je Benzema nasapunao tri komada, onako kako je to Ronaldo sinoć napravio Ibri i društvu?
Uopće me strah pomisliti što bi bilo bez ovakve, površinski strašno važne, ali suštinski zaista nebitne injekcije nogometnog optimizma. Uopće me strah pomisliti u kakvo bi beznađe do kraja potonulo ovo društvo, koje ionako leluja na rubu eksplozije.
Društvo u kojem se onoga tko će na referendumu zaokružiti PROTIV naziva odvratnim pederskim skotom kojem treba zatrti rod. U kojem se onoga tko će na referendumu zaokružiti ZA naziva zadrtim konzervativnom smradom.
Društvo u kojem se onoga tko je PROTIV ćirilice u Vukovaru naziva maloumnim fašistom, a onoga tko je ZA ćirilicu naziva četničkim smećem.
Društvu kaosa, moralnog, ideološkog i egzistencijalnog, bez tolerancije, bez spremnosti na artikulirani i razumni dijalog, društvu s armijom od 350.000 nesretnika na burzi.
Društvu bez kruha.
Nadam se da će ova injekcija nogometnog optimizma barem malo popraviti stvari, navući osmjehe i donekle smiriti tenzije. Igre će zaboraviti u kakvim smo, da prostite, govnima.
Ali jednom će i igre stati.
A što onda?
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook