Liborius je u to doba bio pripadnik Europske promatračke misije u Hrvatskoj, a u protuispitivanju odvjetnik generala Ivana Čermaka Steven Kay najviše je inzistirao na činjenici da je Čermak, od 5. kolovoza 1995. zapovjednik Zbornog mjesta Knin, tražio da se iz baze Ujedinjenih naroda hrvatskim vlastima preda desetak ljudi koji su sumnjičeni za ratne zločine, a poslije je taj broj narastao na sedamdesetak ljudi. Prema tvrdnji odvjetnika, ta se promjena dogodila kad je Čermak takvu naredbu dobio od hrvatskih sigurnosnih služba.
Na odvjetnikovo pitanje je li znao za dokument u kojem su čak 72 imena, a koji je Čermaku poslala hrvatska sigurnosna služba s obrazloženjem da su to ljudi traženi zbog sumnje da su počinili ratni zločin, svjedok Liborius je rekao: 'Nisam vidio to pismo hrvatske službe generalu Čermaku, ali znao sam kakvi su bili opći razgovori koji su se vodili u to vrijeme u tom kraju jer je određeni broj Hrvata smatrao da je sjedište UN-a zaštita, zona u kojoj su ratni zločinci zaštićeni. Oni su se njih htjeli dokopati'.
'Ja ne kažem da nije postojala potreba da se pronađu oni koji su imali krvi na rukama, ali ono o čemu smo mi razgovarali i što je bilo u centru pregovora, bio je način kako to učiniti i dokazi kao potkrepa tim navodima. Ne želim reći da među njima nije bilo ljudi koji su radili loše stvari niti da su se trebali izvući bez kazne, ali trebalo je naći pravedan postupak', rekao je svjedok Liborius.
Prema svjedokovim riječima, hrvatska je strana to nastojala izbjeći.
'Hrvatska je strana od samog početka htjela to obaviti samostalno, na teritoriju koji kontroliraju Hrvati, a poslije je zaključeno da bi civilna policija morala biti prisutna i da će to biti u kontejnerima i procedura će biti sasvim drukčija', rekao je svjedok čije je svjedočenje i poslije podne nastavljeno na zatvorenoj sjednici.