Mlad i srdačan, pun optimizma i energije kada je u pitanju pomoć drugim ljudima, Siniša Pucić, opisao nam je nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze oni koji su slijedom nesretnih životnih okolnosti izgubili dom. Upitali smo ga o problemima beskućnika i načinima na kojim bismo im kao obični građani mogli pomoći.
Postoji li u RH strategija kojom se rješava problem beskućnika?
Na žalost, u Zakonu o socijalnoj skrbi niti u bilo kojem drugom zakonu ne postoji riječ ‘beskućnik’, pa tako ni obveze državnih vlasti da pomognu radu prihvatilišta za beskućnike koja djeluju u šest hrvatskih gradova (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Varaždin, Karlovac i Zadar). To je ključni problem pa uglavnom pomoć u radu s beskućnicima pristiže s lokalne razine, od strane civilnih udruga i vjerskih organizacija te gradskih i županijskih vlasti, uz veliki doprinos donatora, što fizičkih što pravnih osoba. Stoga je na razini Hrvatske osnovana Neformalna mreža prihvatilišta za beskućnike kojoj je osnovni cilj izmijeniti postojeći Zakon o socijalnoj skrbi, odnosno utkati u njega brigu za beskućnike, građane ove države.
Kakav je, prema Vašem iskustvu rada s bekućnicima, te odnos hrvatskih građana prema njima?
U gradovima gdje postoje prihvatilišta, građani sve više susrećući beskućnike mijenjaju prethodne stavove pune predrasuda prema tim ljudima kao onima koji su opasni za društvo i nezainteresirani za bilo kakav rad. Oduševljava sve češća pomoć građana, bilo kroz izravno uključivanje u rad prihvatilišta kroz volonterstvo, bilo kroz organiziranje različitih oblika pomoći prihvatilištima i samim beskućnicima. U toj promijeni svijesti prema beskućnicima kao ljudima kojima treba pružiti ruku pomoći da bi opet mogli stati na svoje noge i ponovno zadobiti ljudsko dostojanstvo, u ove dvije godine izlaženja puno doprinosi prvi hrvatski ulični časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama ‘Ulične svjetiljke’ kojeg beskućnici diljem Hrvatske prodaju, ali prethodno i kreiraju svojim tekstovima, pjesmama, likovnih radovima i na različite druge načine, pokazujući tako da itekako imaju što dati pozitivnoga u stvaranju ovoga društva boljim i ljudskijim.
Mnogi ljudi prema tom sloju društva imaju predrasude, što biste im poručili?
'Beskućnicima najviše nedostaje komunikacije s ostalim građanima. To su osobe koje su unaprijed tim statusom obilježene i odbačene od ostatka društva' Predrasude se najbolje ruše ukoliko sebi dopustimo iskorak prema drugom čovjeku, za kojeg smo smatrali da je drugačiji od nas pa samim time i često nepoželjan u našoj blizini. Beskućnici su ljudi koji ukoliko osjete da im čovjek želi pokloniti malo vremena i ljubavi koju nosi u srcu, obilato uzvraćaju povjerenjem, otvaranjem srca i iskrenošću koja se rijetko može sresti među ‘normalnim’ ljudima, kojima je u većini jedini životni cilj - utrka za novcem. Beskućnicima to nije problem broj jedan, već im najviše nedostaje ljudske pažnje kako bi sebi dokazali da vrijede kao osobe, da po ničemu nisu manje vrijedni od mene, tebe... svih nas. Dakle, dopustimo sebi priliku da nas u čestim depresivnim situacijama dotakne jedan ljudski osmijeh s ulice, stisak ruke i pogled pun zahvalnosti što mi ‘veliki’ imamo minutu vremena za ‘malog’ čovjeka.
Uslijed trenutačne krize, bez doma će možda ostati još ljudi. Što čini osoba koja ostane bez doma, a nema rodbine ni prijatelja kojima se može obratiti za pomoć, kome se obraća?
U sustavu socijalne skrbi, osim prihvatilišta za beskućnike ne postoji drugo mjesto gdje pojedinac koji izgubi u ovom trenutku tlo pod nogama može potražiti pomoć u smještaju i prehrani, eventualno uz kuhinjice za siromašne građane koje organiziraju časne sestre milosrdnice, Caritas i sl. Problem je što prihvatilišta imaju mali kapacitet smještaja, a beskućnika je sve više. Takva skloništa bi bila veća da lokalne vlasti pokažu više interesa za tu teško socijalno ugroženu populaciju te neki od svojih prostora povjeri jednoj od organizacija koje stručnošću i ljubavlju mogu pomoći beskućnicima.
Možete li za naše čitatelja nabrojiti neke konkretne primjere kako pomoći beskućnicima?
Kako rekoh, beskućnicima najviše nedostaje komunikacije s ostalim građanima, jer to je prvi korak da se u njima, koji su umorni od neprestanih životnih padova, zapali ona iskra nade i želje za ustajanjem i kretanjem prema boljem sutra. Takve ljude se vrlo lako može pronaći na ulicama ili u prihvatilištima. Osim financijske pomoći prihvatilištu, tim ljudima se puno može pomoći volonterskim radom koji obuhvaća vršenje neke od službi u prihvatilištima (priprema i podjela obroka, psihološke, pravne, likovne, sportske i dr. radionice koje se s njima mogu provoditi), organiziranjem različitih aktivnosti kojima se javnost može bolje upoznati s problemom tih ljudi, distribucijom ‘Uličnih svjetiljki’ u svim hrvatskim gradovima.
Riječki primjer pokazuje kako je tek nekoliko ljudi s više ljubavi, a manje stručnog znanja jednog dana odlučilo dati svoj doprinos u brizi za beskućnike te su zajedno udruženi pokucali na vrata riječkog nadbiskupa, izrazili želju, izradili projekt prihvatilišta, dobili prostor i krenuli, s nula kuna u džepu, ali s velikim srcem i vjerom u Boga i ljude oko njih da ih neće iznevjeriti i da zajedno mogu puno dobra učiniti. Ništa se spektakularno u iduće tri godine nije promijenilo, osim da njihov san traje do danas i zahvaljujući spremnosti da učine takav korak u svom životu, 180 ljudi bez krova nad glavom pronašlo je svjetlo na kraju tunela i velika većina njih krenula je pravim putem - povratka u društvo po svemu ravnopravnih ljudi, gdje im je i mjesto.
Kad su u pitanju beskućnici, procjenjujete li da je hrvatsko društvo socijalno osjetljivo?
Ako gledamo samo državnu razinu, dakle, samo površno, onda je odgovor NE. No, ukoliko pogledamo mnoge ljude koji su na različite načine iskazali pomoć beskućnicima po gradovima koja imaju prihvatilišta, onda gledam s optimizmom i radošću jer što je kriza veća to su ljudi osjetljiviji za tuđe potrebe.
Je li odnos društva prema besukćnicima drugačiji u blagdansko vrijeme u odnosu na ostatak godine?
Da, pred Božić i Uskrs u ljudima se osobito budi senzibilnost za pomoć najugroženijim građanima pa doista postoje brojne inicijative kojima se pomaže beskućnicima. No, valja znati da su to samo dva dana u godini, a njima je pomoć potrebna 365 dana. Stoga, budimo humanitarci svakoga dana, posjetite neko od obližnjih prihvatilišta, raspitajte se kako bi željeli i mogli pomoći, uključite se u distribuciju 'Uličnih svjetiljki' i s malo darovanog vremena učinit ćete veliku stvar za ljude u sjeni.
Postoji li nekakav model u svijetu kojim se pomaže beskućnicima, a za koji Vi smatrate da bi bio dobar za Hrvatsku te da bi se tu mogao primijeniti?
Nisam toliko upoznat s modelima rada s beskućnicima u drugim zemljama, ali najviše uspjeha imaju zemlje u kojima se beskućnici pomažu od lokalne do državne i s crkvene razine. Kada dostignemo tu harmoniju, beskućnika će biti manje, jer će onda i jedan beskućnik na ulici biti naša osobna sramota, odnosno zajednička briga da se tom unesrećenom čovjeku pomogne.