Ako si Hrvat, onda si barem jednom spario trenirku i cipele, onda imaš barem jednog prijatelja koji se zove Štef, onda si barem jednom na televiziji vidio kako ti apse bivšeg premijera ili ministra, ako si Hrvat onda si barem jednom psovao majku pomoćnom sudcu, barem te jednom cura ostavila preko sms-a, barem si jednom pijan došao kući, gurao glavu u hladnjak i jeo mrzle sarme što ih je mater napravila za sutrašnji ručak. I ako si Hrvat, onda 365 od mogućih 365 dana čučiš u minusu na tekućem.
To ti je u ovim krajevima obavezna olimpijska disciplina, i nema majci da netko tu omane.
>> S faksa na burzu, iz zatvora na posao
Zapravo, ima tu nekih izuzetaka, ekipe koja je minuse izbjegla, ima muškića koji su se uhljebili u Upravu Kraša ili neku drugu časnu funkciju, sve dok ih Bajić nije pozvao na šalicu turske kave i cjelovečernji obavijesni razgovor. Ima izuzetaka u vidu curetaka koje su matere slučajno rodile u visokoj estetskoj kalibraciji, pa znaju kako izbjegavati minuse na tekućem, kako uspješno pelješiti dućane dok se ne usiju tuđe kreditne kartice, i kako se kasnije viđenijim gradskim poduzetnicima pojavljivati u košmarnim snovima.
Sve u svemu, postoje neki izuzetci, šačica koja vata krivine, ali to su samo izuzetci. Čučanje u minusu na tekućem je općepriznata hrvatska disciplina. Mi smo u tome toliko dobri, da bez problema možemo maznuti Europsko prvenstvo, i to bez da nas uopće zovu u kvalifikacije, bez da se mrcvarimo po nekim baražima. Mi to uzimamo ležerno, lijevom rukom. Jedino nam donekle mogu parirati Grci, ali njih već dobivamo na gol razliku, ili neku sličnu foru.
Mi smo se na čučanje u minusu toliko navikli, da nam dođe kao neko redovno stanje. A kada se upale ove božićne lampice, a već su se debelo upalile, onda nam ta amperaža toliko bliješti u oči da mi te minuse, zapravo, više niti ne vidimo.
Jer ako si Hrvat, onda u predbožićno doba padaš u trans, prelaziš u stanje euforične ugode u kojem na bankomatu podižeš gotovinu po kreditnoj kartici, da bi je odmah utrpavao na tekući račun, pa da iz krajnje nedozvoljenog minusa ipak pređeš u bezobrazno visoki dozvoljeni minus.
A tek rate, dok blješte te božićne lampice, mljac! Ajmo, kupuj, trpaj, peglaj, na šest rata, dvanaest rata, dvadeset i četiri rate.
Božićne lampice su čudo. Kada one svijetle, događa se magija. Onda u gradu obavezno sretneš neku staru ekipu i potrošiš pola plaće na bačvu kuhanog vina.
Onda se pazari Gucci za po kući i Prada za do grada, kupuju se sjenila, štikle od 12 centi i sva ta fina, nasušno potrebna roba bez koje, da se razumijemo, jedno normalno kućanstvo uopće ne može funkcionirati.
Dok bliješte božićne lampice, koga briga za minuse, lizinge, kreditne linije, švicarce, hipotekarne kolaterale, koga briga za interkalarne kamate, koga briga za rate i otplate.
U nekim ranijim godinama naše demokracije, još smo se donekle i brinuli tamo negdje oko Tri kralja, kada smo s bora skidali dekoracije, i kada smo shvatili da je tulum prošao, a da smo se u minusima napregnuli onako kako se pod burom napreže Maslenički most. Ali sada smo se izdigli i iznad takvog stanja svijesti, sada nam je to realnost, normalno agregatno stanje.
U ovo doba godine, kada blješte božićne lampice, Hrvati se dijele u dvije skupine. One koji temeljito raspucaju minus na tekućem, i one koji u sveopćem kaosu stvar ipak dokusure do kraja, uplatom finog skijaškog aranžmana u viđenijim austrijskim resortima, na dvanaest rata, molim lijepo, da se zna. Pa se onda tamo gađaju rundama, germ knedlama, kuhanim rakijama i sličnim divotama, jer što ima veze, pa minusi i rate su naše normalno, prirodno stanje.
Da ovih predbožićnih dana u moj grad zaluta kakav Švicarac ili Šved, pa da vidi kako se kod nas troši, taj bi pomislio da je na frankfurtskom aerodromu promašio let, i da je zabunom sletio u Vegas. Kupuj, trpaj, udri, deri, peglaj, samo daj, ima se, može se, ribice lože se.
Kako se iz svega toga izvući? Nemam blagog pojma. Hoće li se ikada išta promijeniti? Čisto sumnjam.
Uvijek ćemo se vaditi na naš južnjački temperament. Uvijek ćemo prodavati priču o tome kako su nas zaslijepile božićne lampice, premda znamo da je to laž, i da nam je ionako svejedno. Previše smo navikli na minuse, i da nas sada netko prebaci na suprotnu stranu, valjda bi se osjećali čudno, kao polarni medvjedi u ljetnom maksimirskom ZOO-u.
Ali nekako si mislim, možda je i bolje tako. Možda je bolje što živim u ovoj mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj u kojoj uvijek sretneš neku staru ekipu s kojom popiješ pola bačve kuhanog vina. Možda je bolje da živim ovdje, gdje je normalno psovati nogometne sudce, spajati trenirku i cipele, vaditi se na južnjački temperament, možda je bolje to, nego živjeti u nekoj urednoj, sređenoj i smrtno dosadnoj državi u kojoj familije već u prosincu vijećaju o temeljitom budžetu za narednu godinu, bez da uopće spominju neki rebalans, u kakvoj uređenoj, smrtno dosadnoj državi u kojoj se zna red i poredak, u kojoj se ne guraju glave u hladnjak da bi se tamanilo materine sarme za sutra, u kojoj je minus na tekućem računu nemoguća pojava, i u kojoj se umire od dosade, a ne od ovrhe i inkasatora.
Možda je bolje ovako.
Sve kolumne Hrvoja Šalkovića
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook