Siniša Glogoški student je diplomskog studija Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Fotografija, snimanje i putovanja su mu najveća strast i proteklih par godina koliko mu vrijeme, novac i studentske obveze dopuštaju, posvetio se istraživanju života na raznim krajevima svijeta. Neka od značajnih putovanja su putovanje biciklom do Sirije, život s nomadskim plemenima u hladnom Sibiru i južnoamerička đžungla Gvajane. Nedavno se vratio iz Bangladeša gdje je proveo 45 dana i u narednim tjednima na Dnevnik.hr-u predstavit će neke od priča koje je putem zabilježio.
Poput goleme petarde, odjeknulo je desetak metara iza mene. Vozač rikše okretao se da vidi što se dešava i nakon prve eksplozije, uslijedila je još jedna, bliža i jača. Počeo je pedalirati sve brže jer mu je bilo jasno da prosvjednici bacaju improvizirane bombe.
Ne znam zašto ni kako, no idući sam trenutak iskočio iz rikše i užurbano namještao aparat za fotografiranje. Scena se odvijala preda mnom. Prestrašena i uspuhana lica bacač bombi protrčao je pored mene dok su iza njega pojedinci upirali prstom i usmjeravali policajce.
Primjetio je policiju na drugoj strani ceste i krenuo natrag, no bilo je prekasno. Policija ga je okružila uperenih pištolja i agresivnog izraza lica. Palo je par blagih udaraca i strpan je u kombi, svezanih ruku. Srce mi je još satima nakon toga ubrzano kucalo. 'Znaš li da si mu ti upravo spasio život?' pitao me prijatelj lokalac.
Objasnio mi je da su policajci vikali 'Novinar, novinar!' te na taj način poručili jedni drugima da bombaša ne smiju tući niti upucati. Da nisam bio kraj njih i fotografirao događanje, uhvatili bi ga i bez imalo oklijevanja pred svima upucali. Sada će ga odvesti u postaju, dobro ga istući pa mu suditi.
Prvi dan kako sam sletio u Bangladeš shvatio sam koliko je drukčiji od svih mjesta koja sam dosad posjetio.
Glavni sponzor i podrška putovanja u Bangladeš bila je STA Zagreb – Student Travel Agency. S gotovo 150 milijuna stanovnika, a tek duplo veći od površine Hrvatske. Bangladeš je zanimljivo mjesto koje jednostavno vrvi od života. Stalno i svugdje, nešto se događa, netko nešto radi, lupka, popravlja, gradi, čisti, prosi i prodaje. Goleme kolone rikši i automobila doživljavaju urnebesni vrhunac na raskrižjima.
Semafori zaista postoje i rade, prometni policajci također, no zapravo kao da ih nema. Poput nekakve bizarne koreografije gdje sve prolazi jedva i za dlaku, u ovom kaosu začudo sve funkcionira. Prelazak ceste uvijek je posebno iskustvo. Dlanovi se znoje, pogled desno pa lijevo pa nebrojeno puta tako dok se ne ukaže sigurna prilika za prelazak. Ta sigurna prilika naravno nikad se ne ukaže i potrebno je proučiti lokalca kako to spretno radi.
>> Hrvat iskusio život na -63
Bio to golemi jureći bus ili krivudavi vozač taksija, lokalac kreće u tu naizgled samoubilačku misiju prelaska ceste. Ne trči niti naglo zastajkuje već umjerenim i odlučnim korakom prelazi cestu. Vozač busa spretno ga zaobilazi zaklanjajući pogled vozaču taksija i ono što bi sigurno bila nesreća u bilo kojem dijelu svijeta, ovdje se desi čudo i taksi ga podjednako spretno zaobilazi. Lokalac prelazi ulicu bez znaka nervoze ili stresa.
Za nas razmaženih, naučenih na pješačke prijelaze i čekanje zelenog svjetla makar nikog nema na cesti; za nas programiranih na te računalne intervale promjene svjetlosnih signala; za nas je prelazak ceste u Bangladešu stresno iskustvo. Jureći busevi, podivljali mali taksiji te stotine šarenih rikši ne predstavljaju toliki stres koliko konstantna buka cijelo to iskustvo čini izrazito zastrašujućim. Uvijek i stalno je buka.
Zemlja podrhtava dok golemi kamioni i busevi trube. Tu duboku buku visokim tonovima nadopunjavaju trube malih zelenih taksija. Strašnu rapsodiju upotpunjavaju izrazito glasna zvonca koja vozači rikša konstantno zvone. Uz tu prometnu glazbenu podlogu, stalno se netko dere.
Onaj iz autobusa zove te da uskočiš, ovaj sa strane prodaje pire krumpir i povrće prženo u dubokom ulju, s druge strane nasred ulice jedan ti pokazuje velike bijele muške gaće i viče ti cijenu u uho dok te troje djece prosjaka vuče za rukav moleći nešto hrane ili pokoji novčić. Svaki je dan ovdje jedna predivna ludnica. Naravno, onome tko to može upiti, duboko udahnuti i prepustiti se cirkusu.
Jako malo turista dolazi u Bangladeš, tek nešto više od dvije tisuće godišnje. Stoga, uz sve navedeno, dodajte i komponentu da ste jedini bijelac na pregusto napučenoj cesti i da vas stotinu pari očiju u svakom trenutku promatra. Privatni prostor ovdje je jedna velika nepoznanica i što se prije pojedinac s tim pomiri, to će mu biti bolje. Nema nervoze, žurbe, jurnjave i napetosti što je poprilično apsurdno, ali zapravo baš lijepo.
Svake dvije godine u glavnom gradu Bangladeša, Dhaki, održava se jedan od najvećih međunarodnih festivala fotografije Chobi Mela. Glavni grad Dhaka koji broji 15 milijuna stanovnika postaje bogatiji za mnogobrojne međunarodne goste i izlagače. Fotografi, umjetnici, kustosi i urednici raznih svjetskih časopisa, tjedne provode u upoznavanju, razgledavanju izložbi, slušanju predavanja i sudjelovanja na raznim radionicama.
Više od 130 fotografskih znalaca stručnjaka i ljubitelja fotografije iz više od 24 zemlje, okupilo se u glavnom gradu. Bila je to izvrsna prilika za mladog fotografa da proširi svoje vidike i dobije izrazitu motivaciju za daljnji rad. Toliko sam nevjerojatno kreativnih i fascinantnih pojedinaca upoznao da ću ovaj festival jako dugo pamtiti.
Otvorenje festivala bilo je u pravom duhu Bangladeša. U svečanoj povorci, veselog i pozitivnog plesnog ritma, stotine fotografa okupilo se na ulicama i plesalo do galerije gdje se održalo službeno otvorenje prve od niza izložbi. Plesao je i glavni urednik fotografije Time magazina Patrick Witty, sedamdesetogodišnja fotografkinja Graciela Iturbide iz Meksika, simpatični direktor festival Shahidul Alam te brojni poznati i manje poznati fotografi, volonteri i studenti fotografije. Plesao sam i ja, a u isto vrijeme na drugom kraju grada prosvjedovalo se zbog nezadovoljavajućih sudskih presuda za ratne zločince.
Prošlo je više od 40 godina od devetomjesečnog rata osamostaljenja Bangladeša. Bio je to rat kao i svaki drugi, prestrašan i krajnje grozan. Milijuni su izgubili živote, a stotine tisuća žena i djece silovano je i mučeno. Bilo je to užasno vrijeme u povijesti Bangladeša.
Ovih dana, ratni zločinci, oni najviši generali koji su odgovorni za brojne grozote počinjene u to doba, dobivaju sudske presude. Prvome je presuđena smrt vješanjem. Drugome je presuda bila doživotni zatvor. Nacija se tu digla na noge i ujedinila u kolektivnoj želji za promjenom te 'preblage' presude i želji za smaknućem ratnog kriminalca. Prvo stotine pa ubrzo desetci tisuća pojedinaca, okupili su se na glavnom trgu u višetjednim prosvjedima protiv sudske presude.
Neću ulaziti u kompleksnu političku situaciju, nego ću samo ponoviti koliko mrzim rat i posljedice koje ostavlja. Strašno je to što se mržnja prenosi naraštajima i što se zaboravlja da je najveća hrabrost zapravo oprostiti. Hoće li vješanje ratnog kriminalca promijeniti nešto? Jeli onome tko je izgubio bližnje u tom ratu, utjeha još jedna smrt na svijesti? Koliko su desetci tisuća prosvjednika na tom glavnom trgu svjesni da žele smrt drugom čovjeku, makar on počinio nebrojena zla? Koliko su svjesni da na taj način samo šire mržnju i ne uče dobroti?
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook