Ali nije. Bili su zadnji dani škole u ljeto ´91., a Gordana je završavala 4. razred. ‘Odjednom su neki počeli navijati za Crvenu Zvezdu, a drugi za Dinamo. Ja sam se priklonila dinamovcima iako nisam ni znala što je to Dinamo’, prisjeća se Gordana. Bila su to grupiranja koja, kaže, tada nije razumjela.
‘Imala sam prijateljicu Dacu i jednog smo se dana vraćale iz škole kada mi je rekla da joj je njezina mama rekla da sam ja ‘šokica’ (prava Slavonka). Rekla mi je to nekako podrugljivo pa sam mislila da je to nešto ružno. Kada sam to ispričala mami i tati, samo su se nasmijali i među sobom komentirali kako ‘oni to već pripremaju djecu’, kaže Gordana. Daca se malo nakon toga preselila s obitelji u Srbiju i od tada je nije vidjela. Baš kao ni učiteljicu Ljubicu koju je zadnjeg dana škole slučajno vidjela kako plače u zbornici škole. Sjeća se da se već tada osjećala neka napetost i da su stariji stalno pričali o politici.
Gordana je odrasla u vukovarskom naselju Lužac. Sestra joj je tada imala 19 godina, a brat 16 te je pohađao policijsku školu u Zagrebu. Upravo zbog činjenice da je u hrvatskoj policiji, uslijedili su prijeteći telefonski pozivi pa je tata odlučio otići s njim u Zagreb. Kada se sve zahuktalo, nisu se ni uspjeli vratiti u Vukovar.
‘Gradom su počele odzvanjati uzbune. Prvo na sat, pa na dva. I sve više i više. U podrumu kuće spojili smo kauče, peć, stol i stolice. Imali smo kante za veliku i malu nuždu. Nama djeci je sve to bilo zabavno’, prisjeća se Gordana. Kaže da je ondje jednu večer došlo nekoliko hrvatskih vojnika, da su ih skupili te da su morali bježati na drugu stranu Lušca gdje su ih smjestili u jedan podrum u Okrugloj ulici.
Rano ujutro morali su nastaviti bježati preko Pješčane prema Vukovaru. Među njima je bio i jedan susjed, srpske nacionalnosti. Njega je jedna mlada majka, koja je imala bebu, zamolila da nosi njezinu 3-godišnju kćerku koja je bila bosa. On je to odbio, pa je malenu Katarinu, iako je imala samo 11 godina, nosila Gordana. ‘Nosila sam Katarinu, a moja mama i sestra bile su na začelju kolone. Išli smo u sklonište blizu bolnice, a do ondje smo morali prijeći i glavnu cestu gdje su ordinirali snajperisti. Kada sam konačno ušla u sklonište s desne sam strane vidjela mladića koji je vrištao. Granata mu je bila raznijela noge, a oko njega su bili liječnici.
Tada sam shvatila da iza mene nisu ušle ni mama ni sestra. Počela sam drhtati i plakati, nikako se nisam mogla smiriti. Gardisti su me smirivali i otišli ih potražiti. Skrile su se u grmlju jer je mama imala srčani udar. Smirila sam se tek kada sam vidjela da su se vratile’, prepričava Gordana koja se posebno sjeća tri mlada gardista koje su zvali Zagorec jedan, Zagorec dva i Zagorec tri. Bili su kaže, uvijek veseli i dragi, a tako su ih zvali jer su bili iz Zagreba. ‘Obožavala sam konzerve s ribicama i oni su mi ih uvijek donosili. Kasnije sam čula da su sva trojica poginula.’
Iz Vukovara, Gordana je s mamom i sestrom otišla nazad u Lužac. ‘Sjećam se da su nam gardisti govorili da je predsjednik Tuđman obećao poslati avione i još oružja. I svi su zbog toga bili sretni. Kada smo čuli avione, koji su užasno nisko letjeli, mislili smo da su to ti obećani avioni. No, čulo se granatiranje, a gardisti su nam samo rekli da odmah kupimo stvari i da bježimo’.
Iz Lušca, bježali su u naselje Priljevo. Ondje su se skrili u nekom podrumu. U odvojenoj, malenoj sobi, bilo je nekoliko nepokretnih staraca, prisjeća se Gordana. ‘Gardisti su mi dali konzervu sa ribicama, a ja sam otišla u sobu do nepokretne bake koja mi je dala otvarač i malo razgovarala sa mnom. Nakon toga sam
izašla, a u tom je trenutku granata pogodila njihovu sobu. Svi su poginuli, a ja sam morala bježati preko njihovih tijela’.
Bijeg su nastavili prema Borovu naselju, gdje su se skrili u veliko skladište Komerca. Malo iza toga, prebjegli su u drugo ogromno skladište, u tzv. Obučaru. ‘Bile su to ogromne hale, a željeznim smo ormarićima napravili pregrade i tako improvizirali sobe. Ja sam spavala u sobi broj 5. Ondje sam imala i prvu simpatiju. Imao je oko 15 godina, zvao se Tomislav i mislim da je bio iz Borova naselja. I tako nas je iz dana u dan bilo sve više. Na kraju smo morali spavati u smjenama. Nismo se ni kupali, a za WC bi dobivali 1 listić papira za malu i 2 listića za veliku nuždu. Jednom sam na polukatu vidjela gardiste kako spavaju. Bili su mokri I promrzli. I sjećam se kako mi ih je bilo žao.’
Među njima u Obučari, sjeća se Gordana, bilo je i muškaraca koji se nisu htjeli boriti i koji su se jednostavno skrivali od gardista među ženama i djecom. ‘Kada se zapalilo skladište Komerc gardisti su došli među nas u Obučaru i tražili te muškarce da im idu barem pomoći oko spašavanja ljudi u Komercu. Jednom su čovjeku pucali pored nogu jer nije htio pomoći. Nakon toga im se ipak pridružio na par sati. A kako se u tom trenutku zapisao na neku listu, odmah nakon rata dobio je vojnu mirovinu. I to duplo veću od primjerice moje tete koja je čitavo vrijeme bila na topovima i koja je mirovinu dobila tek prije par godina!’, ljuta je Gordana.
Kao i svakom Vukovarcu koji je ondje bio u tim najgorim trenucima, ime Siniše Glavaševića i u Gordani budi posebne uspomene. ‘Uvijek smo slušali Sinišu Glavaševića. Davao nam je nadu i bodrio nas. Što je on rekao, mi smo se tako osjećali. Kada je na samom kraju rekao otprilike: Neka nam Bog pomogne, mi smo klonuli duhom. Vukovar je tada pao i onda sam osjetila najveći strah. Toga 18. studenog ´91. svi su bili prestrašeni i izbezumljeni.
Nas civile srbijanska je vojska ubrzo izvlačila vani iz Obučare. Sjećam se da su odvojili neke muškarce i gardiste. Stizali su autobusi, popisivali su nas i raspoređivali. Mama je slagala da je iz miješanog braka i da imamo rodbinu u Srbiji pa su nas prebacili u Dalj, a potom u Novi Sad. Strahovali smo da nas netko ne prepozna jer smo Hrvati. Ondje su nas smjestili u sportsku dvoranu. Nisu nam dali za jesti. Tek kada su došle strane novinarske ekipe, podijelili su nam sendviče i njima dali dopuštenje da snimaju. Ubrzo smo uspjeli upasti u autobus za razmjenu i doći u Zagreb’, kaže Gordana koja je upravo u Hotelu Dubrovnik, u strogom centru Zagreba, živjela narednih 9 godina.
Bila je odlična učenica, prekvalificirala se za kozmetičarku i sama si sve priuštila. Od vozačkog ispita, garderobe, pokojeg putovanja ali i podstanarstva. Borba je teška, ali ona uspijeva. Želja joj je ubrzo otvoriti vlastiti kozmetički salon. U Vukovar, kaže, sada rijetko ide. Bio je to, kaže, najljepši grad i bilo je to najljepše djetinjstvo. Sve do rata i 18. studenog ´91.