I predsjednik Vlade i predsjednik Republike održali su danas govore vrijedne pamćenja. Iako različitih temperamenata, obojica su vrsni politički govornici koji su pokazali kako biti pomirljiv, ali istovremeno odlučan, kako biti dostojanstven i siguran u sebe, istovremeno izražavajući poštovanje i zahvalnost drugima. Pokazali su kako je moguće biti emotivan, a ne upasti u zamku patetike. I ono najvažnije, kako govoriti o budućnosti poštujući prošlost.
Upravo zbog toga i Andrej Plenković i Zoran Milanović pokazali su kakvu retoriku trebaju njegovati državnici 21. stoljeća.
Andrej Plenković svojim nešto staloženijim i smirenijim stilom i izvedbom, održao je govor snažnih političkih poruka. Izvrsno strukturiran i primjereno figurativan isticao je vrijednosti hrvatskih branitelja poput hrabrosti, požrtvovnosti, odvažnosti, isticao je važnost slobode, neovisnosti i pobjede Hrvatske. Koristeći se anaforom, govorio je o povijesnoj važnosti Knina i zapravo cijeli je govor bio dobra mješavina političkog i činjeničnog, ali i poetičnog i figurativnog. Osvrnuo se i na nevine žrtve i hrvatskih i srpskih civila. Bez relativiziranja i banaliziranja svih problema između Hrvatske i Srbije, poslao je pomirljive poruke okrenute budućnosti.
U sličnom tonu govorio je i Zoran Milanović. Današnji je govor samo nastavak jučerašnjeg impresivnog nastupa čime je pokazao da je ovoj prigodi posvetio puno promišljanja i pripreme. Iako, što je veliko retoričko umijeće predsjednika, izvedbom to nije odavao. Upravo ta sigurna izvedba, govorenje bez čitanja i bilježaka, reagiranje na govor premijera koji je netom čuo, stvaraju dojam improvizacije. I moguće jest da je neki dio govora umetnut kao trenutačna inspiracija, ali nedvojbeno jest da je Zoran Milanović oba svoja govora u Kninu dobro pripremio. U izvedbi je ekspresivniji od premijera, strastveniji pa mu je i gesta otvorenija, prirodnija i govori s neizmjernom lakoćom. Osim toga, u govore unosi i svoj osobni pečat. Nitko drugi taj govor ne bi mogao izvesti toliko uvjerljivo kao Zoran Milanović.
Jedna od njegovih čestih retoričkih taktika jest korištenje prolepse – pretpostavi protuargument koji bi mu netko mogao spočitnuti pa onda sam na njega reagira u govoru. Tako je i ovaj put pretpostavio da bi mu mogli prigovoriti da o hrvatsko-srbijanskim odnosima govori subjektivno, s pozicije Hrvata. No, i sam priznaje da nije i ne može biti objektivan, ali da to ne umanjuje njegova nastojanja u poboljšanju susjedskih odnosa dviju zemalja. Teško da bi se tom govoru našla neka zamjerka pa čak i dežurnih kritičara koji njegove govore ne prihvaćaju benevolentno.
Uz premijera i predsjednika, govor u Kninu održao je i general Ante Gotovina. Nešto rječitijim i opširnijim govorom nego jučer, general je pozvao na zajedništvo i nacionalni ponos. U usporedbi s iskusnim političarima, Ante Gotovina nije vrstan govornik, međutim, već nekoliko riječi prisjećanja na povijesne trenutke, osobito ako one dolaze od jedne od najzaslužnijih osoba u operaciji Oluja, mogu biti inspirativne i pobuditi osjećaje ponosa, zahvalnosti i poštovanja.
A upravo je to cilj komemorativnih govora, prisjetiti se zaslužnih, odati im poštovanje i pobuditi ponos kod onih koji su iza njih ostali.
Kao što je rekao grčki vojskovođa Periklo u svom govoru Palim Atenjanima: Gdje su, naime, za hrabrost ustanovljene najveće nagrade ondje su državljani i najbolji ljudi.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.