Fra Ivica Perić već 28 godina živi u Africi, od čega najviše u Ruandi, u Kivumuu. Zemlji koja je 90-ih prošla genocid u kojem je u stotinu dana ubijeno gotovo milijun ljudi, zemlja u kojoj su ljudi gladni, u kojoj praktički vlada diktatura i gdje je 1998. ubijen njegov prijatelj i brat, fra Vjeko Ćurić - "afrički Schindler", koji je spasio na tisuće civila od genocida. Ipak, za fra Ivicu Ruanda je dom, mjesto gdje je sretan.
Što je čovjeku potrebno za sreću?
Na pitanje o tome što misli da je čovjeku potrebno da bi bio sretan, fra Ivica kaže: „Znati vidjeti čovjeka pored sebe i znati cijeniti druge", te dodaje:
„I to je vrlo jednostavno. Jer dogodi se da mi gledamo samo 'što ću imati, koliko ću imati' i onda zaboravimo na brata čovjeka i sestru. To je najvažnije. I to je u Africi jako prisutno, oni to neće zaboraviti. To još donekle ima kod nas u BiH. Ako netko dođe kao gost, pokloni mu se pažnja, podijeli se s ljudima, dok se u drugim dijelovima svijeta to zaboravlja. Imaju samo poslovne sastanke i to je to. Zaboravio se čovjek, to nama fali“, kaže nam fra Ivica.
"Najveća je ljepota Afrike u životu koji se ovdje osjeća"
Najveća ljepota Afrike upravo je u životu koji se ondje osjeća, kaže nam fra Ivica. „Recimo, ja kada odem u Hrvatsku, u Bosnu, u Europu - prva stvar koju zapazim kad dođem jest da mi imamo puno auta, ima puno kuća, ali nema nigdje živih bića. Ovdje je jako lijepo to što gdje god ideš, tu je - život. Ima djece, i što te najviše oduševljava - imaš s kime raditi, imaš za koga raditi. I to ti čovjeka nosi kroz život. Ne samo da čovjek gleda kroz ono što se može ostvariti, što bolje učiniti, nego je najvažniji suživot s ljudima i da ima s kime podijeliti tu radost. Imaš s kime biti, imaš s kime susresti se, imaš koga pozdraviti, imaš s kim krenuti dalje.
I to je naše najveće bogatstvo, što čovjeka najviše veseli - to je baš taj život koji ovdje postoji i ljudi koji u svojoj neimaštini znaju cijeniti ono malo što imaju. Ne gledaju neke velike stvari, ne očekuju nešto preveliko. Najvažniji im je susret - kada ih čovjek susretne da s njima lijepo porazgovara, da ih lijepo pozdravi - jer jedni druge odgajamo i rastemo zajedno. To je ono što čovjeka najviše oduševljava u Africi.
Bojim se malo da se kod nas u Europi i Sjevernoj Americi gubi taj osjećaj ljudstva jer mi više ne gledamo ljude kroz ono ljudsko - koliko je osoba vrijedna. Mi gledamo koliko osoba ima i kroz to se cijeni. Ne gledamo ono što je puno, taj ljudski moment u čovjeku. To mislim da se sve više zaboravlja.“
"U Hrvatskoj i BiH djeca većinom imaju dovoljno, dok ovdje djeca nemaju ništa"
U Kivumuu fra Ivica vodi Centar za odgoj mladih Otac Vjeko. U Centru imaju 450 djece, uključujući i vrtić koji su nedavno otvorili i koji ima stotinjak djece. Zahvaljujući fra Ivici i pomoći koju šalju dobri ljudi iz cijelog svijeta, djeca imaju smještaj, obrazovanje i redovan obrok. Sve ono što mladi u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo.
„U Hrvatskoj i BiH djeca imaju dovoljno, mada i u BiH ima onih koji nemaju ni ono dovoljno, dok ovdje djeca uglavnom nemaju ništa. Ići u školu za njih je ovdje već privilegija. Zato mi pokušavamo da to za njih ne bude samo privilegija, već da se osjete vrijednima kao njihovi vršnjaci u drugim državama i pokrajnama. Za mlade u Europi gotovo je nezamislivo da nemaš odjeću za obući ili novca za školu. Zamislite vi sad jedno dijete i da ono nema što pojesti, pa dođe u školu i vi ga nahranite, saslušate ga i date mu mogućnost da ide u školu. I sada vi možete zamisliti koje je to veselje!"
Djeca svu tu pomoć jako cijene, kaže nam fra Ivica. "Na našoj školskoj web-stranici imamo svjedočanstva naših bivših đaka koji kažu kako su uspjeli. Svi uvijek govore da sam jako strog i da tražim da izvršavaju svoje obaveze, i uvijek kažu da je to ono što ih je dovelo do toga da uspiju u životu.
Djeca ovdje nemaju dovoljno zemlje da bi mogla raditi, okopavati i biti zauzeti, nemaju dovoljno hrane... Gube vrijeme i nisu naučili na neki ritam života i obveze. Kod njih je normalno da se ništa ne radi. Radi se kad dođe vrijeme, okopa se ono što se ima zemlje i to je to. Zato oni doslovno mole da im se da neki posao. Cijeli dan da kopaju i to im nije ni jedan euro. E, sad možete zamisliti kako je kada se treba plaćati škola i koliko djece zato ne ide u školu.“
Fra Ivica ne dopušta da ljudi koji ondje dođu iz razvijenih zemalja nameću svoje
Ruanda je mala zemlja u srcu Afrike. Veličinom je upola manja od Hrvatske, a ondje živi gotovo 12 milijuna ljudi. Kod fra Ivice u Centar dolaze i brojni volonteri koji kada dođu, vide da je život ondje puno bjedniji od onoga što su mislili. No, fra Ivica ne dopušta da ljudi koji dođu iz razvijenih zemalja ondje nameću svoje.
„To je jako važno - ljudi kada dođu, trebaju znati poštivati ljude, ne pozirati, ne nametati im svoje. Jer često mnogi kada dođu, počnu ih učiti, nametati svoje. Ja sam u tome jako rigorozan i to ne dozvoljavam. Polazim od toga da netko iz Afrike, iz neke druge kulture dođe kod nas u Hrvatsku, dođe u Bosnu pa počne mijenjati kulturu.
Lijepo je da ljudi dođu i ja bih svima preporučio da dođu i da vide. Posjetitelji ili volonteri kada dođu, mene svašta pitaju, što je meni normalno jer sam tu već 28 godina i mnoge stvari više ni ne primjećujem dok mi drugi ne napomenu. Siromaštvo se drugačije ispoljava ovdje u Ruandi nego u Hrvatskoj i BiH, jer to je druga kultura, drugi način razmišljanja, drugačiji osjećaji.“
"Afrika me je jako promijenila. Ako ostanemo u jednom okruženju, postanemo skučeni našim razmišljanjima"
Afrika ga je, iskren je ovaj vrijedni franjevac, jako promijenila. „Promijenilo me jako puno. Jer mi, ako ostanemo u jednom okruženju, postanemo skučeni našim razmišljanjima i našim vidokrugom. Promijenilo me jako puno u mnogo stvari. Prvo, treba jako puno vremena da razumiješ njihovu kulturu, jezik i običaje. Jer kroz to razumijevanje puno se toga nauči.
Zatim, naučimo drugačije razmišljati, naučimo poštivati druge. Isto tako, i razmišljanje o vjeri i razmišljanje o našoj budućnosti su potpuno drugačiji.“
Za nostalgiju se nema previše vremena
Fra Ivica podrijetlom je iz malenog sela iznad Kiseljaka u srednjoj Bosni. Onamo ide češće zbog voljene majke. Ima i veliku obitelj, šestero braće braće i sestara. Ipak, za nostalgiju, kaže, nema vremena. „Mi ustajemo u 5:15 sati, imamo dosta posla. I kada ste vi okupirani tim poslom, tom mladošću, ti osjećaš s njima. Ja sam tu tolike godine i osjećam se tu domaćim. Jedino je to drugačije dok su roditelji živi, dok je majke, braće i sestra. A sada smo zahvaljujući novim tehnologijama stalno u kontaktu. I što se tiče Božića, ovdje se drugačije doživljava Božić. Kod nas je ipak prava ljepota za Božić“, kaže uz osmijeh fra Ivica.
Fra Ivicu u Afriku je odvela - ljubav prema bližnjem: "Važno je da imamo cilj, da imamo svjetlo prema kojem idemo"
Nakon 28 godina odmaka u Afriku ga je, kaže, odvela - ljubav prema bližnjem.
„Mislim da svatko od nas osjeti određeni poziv, a nema sliku što će se i kako odvijati dalje u životu. Ali ako imamo jedan određeni cilj i ako idemo prema tom cilju, jasna je stvar da će usput biti dosta zapreka i borbe, ali važno je da imamo cilj, da imamo svjetlo prema kojem idemo. Moj poziv bi trebao da bude, i ja mislim da je to tako - ljubav prema bližnjemu. Tvom bližnjem, onome kome možeš pomoći.“
Radna etika fra Ivice vrijedna divljenja
Fra Ivica je pomogao tisućama djece i iz dana u dan s jednakom ljubavlju to i dalje radi. Njegovi sugrađani neizmjerno ga poštuju, a njegova radna etika, upornost i organizacijske sposobnosti vrijedni su divljenja.
„Mi ustajemo ujutro u 5:15, imamo zajedničku molitvu i imamo misu s narodom u 6 sati. Onda imamo doručak i nakon toga svatko radi svoj dio posla. Ja sam trenutno najviše okupiran školom i djecom. U samom Centru imamo 450 djece, plus vrtić koji smo nedavno otvorili i koji ima stotinjak djece. Imamo i djecu koja idu u druge škole, kojoj mi pomažemo.
Pomažemo i jednom centru u našoj župi, na jugu Ruande gdje su djeca s posebnim potrebama, a najviše je onih sa sindromom Down. Njima jako puno pomažemo. Tako da trebamo uskladiti sve to s obzirom da radimo zajedno i sve zadatke dijelimo. Ja sam do sada najviše radio sa školskim osobljem koji su uglavnom Ruanđani, a sada sam dobio i jednog brata koji meni najviše pomaže. Znači, moramo sve to organizirati.
Samo za jedan obrok mi ovdje imamo preko 550 djece, a s osobljem se brojka penje na 600. Imamo i preko 250 djevojaka i momaka koji su u našem domu. Mi smo površinski jako mala župa, ali smo prenapučeni i tu gotovo 70% ljudi nema svakodnevni obrok.
Mi pomažemo koliko možemo i zahvaljujući hrvatskom narodu, imamo svoju školu s 18 učionica i još različitih prostorija poput kuhinje, blagovaonice, ureda. Napravili smo igralište, a odnedavno i svinjac u kojem ćemo držati vlastite svinje, pa se nadam da ćemo imati dovoljno mesa za djecu. Imamo učeničke domove za cure i za momke.“
Fra Ivica: Ja jednostavno radim svoj posao zahvaljujući pomoći dobrih ljudi
Na pitanje na što je najponosniji kada je u pitanju Centar Vjeko, fra Ivica skromno odgovara: „Ja jednostavno radim svoj posao zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Radiš ono što možeš. To nije pitanje nekog ponosa, već nešto uobičajeno. Isto kada majka, kada se roditelji brinu za svoju djecu da imaju što obući, da su sita, da idu u školu. Zahvaljujući timskom radu nas fratara i zahvaljujući pomoći ponajviše hrvatskog naroda, malo-pomalo uspjeli smo dovršiti veliku školsku zgradu, blagovaonicu, tri podzemna spremnika za vodu, vanjsku cisternu i vanjske WC-e - to je veliki, veliki projekt.
To smo uz pomoć naroda uspjeli i sada je naša škola, od njih gotovo 300 na području Ruande, nominirana kao najbolji primjer škole u Ruandi. Znači što je najvažnije, da ovaj narod koji gladuje i koji nema što za jesti, da oni osjete da u njihovu selu koje je tako malo, da ima prizanje od same Vlade da smo toliko uspjeli.“
Centar nosi ime po ubijenom fra Vjeki Ćuriću, "afričkom Oskaru Schindleru" - koji je spasio tisuće ljudi od genocida
Centar nosi ime po fra Vjeki Ćuriću, misionaru koji je u Kivumuu 1998. ubijen i pokopan. Fra Ćurić je spasio tisuće Tutsija, a od njih je i ubijen sprječavajući osvetu nad suparničkim Hutuima. Zato je i poznat kao "afrički Oskar Schindler".
Dan nakon ubojstva Papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u svom govoru na Trgu sv. Petra u Vatikanu rekavši: Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.
"Sve što radite drugima vidite kako to djeluje na njih, daju im se nove ideje i oni se ostvaruju"
„Vjeko je toliko ljudi spasio. Imao je veliku hrabrost i nije se bojao. I zato je toliko toga mogao i napraviti. To je ustvari naš poziv, to je poziv svakog čovjeka - da uradi ono što može.
Inspiracija dolazi od svake osobe, na nama ostaje što želimo napraviti dalje. Sve što radite drugima vidite kako to djeluje na njih, daju im se nove ideje i oni se ostvaruju.
Poslije rata je fra Vjeko pokušao ljudima pružiti bolje sutra, počele su obnove kuća. U početku je bilo važno ljude prehraniti, a poslije je došao na ideju i dijeliti motike da ljudi sami mogu raditi, sebi saditi i prehranjivati se. Ja sam tu došao pet godina nakon njegova ubojstva, do tada sam bio u Ugandi. Braća su se bojala zbog političke situacije, tako sam ja onda došao da nastavim ono što je fra Vjeko počeo.
Mi utječemo jedni na druge svjesno ili nesvjesno, tako da se rađaju nove ideje kroz susrete s ljudima i razgovore. I na nama samo ostaje hoćemo li to provesti u djelo ili će ostati na mrtvom slovu.“
Fra Ivica svoj afrički put nastavlja, a ako mu na tom putu želite pomoći, ovdje ćete pronaći sve potrebne informacije. I podsjećamo na riječi fra Ivice: "Djeca Kivumua ne traže milostinju, nego pravo na školovanje."
Intervju je nastao u suradnji s fotoreporterom Fabiom Šimičevim i Turkish Airlinesom, koji je omogućio putovanje u Ruandu.
Portal DNEVNIK.hr donosi intervjue s uspješnim poduzetnicima, čelnicima velikih kompanija i zanimljivim pojedincima koji su nam opisali svoj put do uspjeha, otkrili na kojim su greškama najviše naučili i koji su najbolji savjeti koji im pomažu kroz život. Otkrivaju nam kako balansiraju privatno i poslovno, koji su njihovi načini da što bolje organiziraju svoje vrijeme, ali i kako se nose sa stresom. Intervjue čitajte redovito na portalu DNEVNIK.hr.