SENKO KARUZA (HRVATSKA) rođen je 1957. u Splitu, a djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu, gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. Objavljivao je priče i kolumne u raznim novinama i u periodici; tekstovi su mu uvršteni u više antologija. Objavio je knjige: Busbuskalai (1997), Ima li života prije smrti (2005), Tri krokodila (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, 2005), Vodič po otoku (2005), Teško mi je reći (sabrane priče, 2007) i Kamara Obscura (2010). Knjige priča prevedene su mu na poljski, mađarski i češki. Senko vodi književni festival Mare, Mare! i osnivač je neslužbenog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima.
Sa sedamnaest godina činilo mi se da je jedini pjesnik koji razumije svijet Cesare Pavese. Moj prijatelj Pjer i ja bili smo razvili štovanje njegova imena do nedostižnih vrhunaca kulta i smatrali smo da su sve pjesme koje bi napisali, a koje u sebi nisu sadržavale stilsku ili tematsku sličnost s Paveseovima, bile katastrofalne. Trudili smo se biti usamljeni jer je i on bio usamljen, usamljeniji od bilo kojeg drugog bića na svijetu. Izbjegavali smo ljude, naročito žene, što je meni padalo naročito teško. Ali morao sam biti na nivou.
>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Kamion'
Nešto prije nego što smo Pavesea zamijenili nekim drugim najboljim pjesnikom, odlučili smo Novu Godinu provesti na mom otoku i to daleko od svih, na isturenom rtu, gledajući u more i recitirajući njegove pjesme kamenju i borovima. Time smo ujedno htjeli svim našim prijateljima i znancima pokazati koliko su jadna njihova pijanstva i slavlja, koliko preziremo mase koje ne mogu dodirnuti ljepotu i slasti poezije.
Obučeni u teške modre mornarske šinjele koje smo kupili na vojnom buvljaku u Splitu, ukrcali smo se na brod i cijelo putovanje od dva debela sata proveli na otvorenoj gornjoj palubi, smrzavajući se, ali ustrajni u namjeri da budemo drugačiji.
Tu večer proveli smo šećući oko groblja i obilazeći puste plaže, ponosni na vlastitu moć da ostanemo daleko od naših razularenih vršnjaka, zbijenih u polumraku kafića i disko kluba. Napravili smo i plan za sutra, za taj veličanstveni doček kojeg još nitko nije napravio.
Unatoč nezadovoljstvu mojih roditelja i njihovom pokušaju da nas nagovore da ipak, kao svi normalni ljudi, Novu Godinu dočekamo u hotelu, ostali smo uporni, napunili ruksake hranom i vinom i krenuli već u svitanje. Za dva sata bili smo na našem rtu i divili se moru i buri koja nam se polako uvlačila u kosti. Ubrzo smo pronašli stari vojni bunker zarastao u makiju, malo ga počistili i u njemu zapalili vatru. To je trebalo biti dobro zaklonište do večeri, kad se trebao odigrati naš usamljenički performans.
Možda vatra koja nas je slabo grijala nije bila jedini razlog zbog kojeg smo počeli osjećati hladnoću i nelagodu, tvrdoglavo ih ne priznajući jedan drugome. Ali pjesnici nisu slijepi za stanja duše i uskoro smo gorljivo priželjkivali ponoć, da možemo bez straha od poraza krenuti prema civilizaciji, prema hotelu i disko klubu, u susret svim onim krasnim djevojkama za koje smo mislili da nas čekaju i da nam se dive. Nestrpljenje je raslo zajedno s punim Mjesecom koji je te večeri zabadao svoj sjaj u naša tijela i cijedio iz njih monstruozne uzdahe boli. Jedan od drugoga udaljeni dvadesetak metara, svaki na grani svoga pogrbljenog bora, iz sveg smo se glasa derali na Mjesec, svom snagom ispuštali krikove, pokušavajući mu nepovratno pokloniti naša uvjerenja. Tu pjesmu duše riječi bi samo učinile nerazumljivom.
Opijeni vinom i hladnoćom, bili smo uvjereni da smo ponoć ostavili daleko iza sebe i da se moramo požuriti kako bi u hotel upali prije zore i podijelili radost sa najizdržljivijima. Svaki put kad bi uska staza i svjetlost to dopustili brzi naš hod pretvarao bi se u trk. Uskoro smo bili na porti, na ulazu u svijet koji smo odbijali i za kojim smo čeznuli. Bili smo sigurni da u ovo doba nitko od nas neće tražiti ulaznice. Ali za pultom je bio vratar koji nas je pogledao i rukom nam dao znak da uđemo. Krenuli smo da mu prvom zaželimo svako dobro, a on se malo pridigao sa stolice i upitao:
– A što ste ovako uranili, pa znate da nitko ne dolazi prije deset.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook </