Na ovim je sjevernim zemljopisnim širinama temperatura od 17 stupnjeva ispod ništice bila pravo ljeto. To je najhladnije nastanjeno mjesto na zemlji. Pričalo se da se jedan starac na trenutak zaustavio jednog popodneva i krv mu se sledila u žilama. Stoga su Eveni, nomadski narod, s razlogom nastavljali svoj put, uostalom, samo su držali korak sa životinjama.
Njihov bog Hovki stvorio je sve oko njih, iako su pojedinosti o tome kako je to učinio pomalo nejasne. Ipak je to bilo jako davno, no oni znaju da pripadaju svemu ovome, svemu oko sebe i prirodi, kao da im je rod. Njihova riječ za medvjeda ista je kao za djeda. I dovoljno dugo su tu da bi znali da starješine lete prema suncu na leđima sobova.
Životinje su se teškim korakom kretale po mahovini, a njezin je paperjasti pokrov upijao svaki zvuk. Kroz nepregledni gustiš breza tanke zrake sunca, poput bambusovih stabljika, pokazivale su smjer, a činilo se da tajgi nema kraja. Goniči sobova zgrbili su se od hladnoće, a krhki se led hvatao za slojeve sirove kože i krzna koji su ih poput kukuljica branili od zraka na kojem se sve smrzavalo kao u tekućem dušiku. A tempom od pet milja na dan uz životinje probijao se i Boz, koji je na ove ledene sibirske temperature došao kako bi pobjegao od žene.
Više je to bio bijeg od osvetničkog klana njezine obitelji koji se, žestinom koja je graničila sa strastvenom požudom albanske krvne zavade, zakleo da mu nikada neće oprostiti što ju je ostavio u nevolji. Njihovo je kolektivno pamćenje bilo dovoljno selektivno da zaborave da je ona bila ta koja je pobjegla s upraviteljem “Nasmiješenog kebaba”. “Nasmiješenog kebaba”, jebemu sve!
>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Očev novi život'
Boz je bio skladatelj reklamnih džinglova, a sad je živio s nomadima s onu stranu Verhojanskog gorja. Zimi su nosili sedamnaest slojeva odjeće, ali on ih je nosio osamnaest, za svaki slučaj. Mjesecima nije smislio nijednu pjesmicu jer je vidio kako ubijaju soba ubodom nožem u dno lubanje. Neobično je kako se život čini kao ravna cesta, a onda se odjednom sve preokrene. Punica je ismijavala njegovu glazbu – rekla je da je obrazovan iznad svojih mentalnih mogućnosti. Od njezinih se riječi znao smežurati od srama. Tako da je bio u bijegu od barem dvije žene.
Ritam koraka potiče na razmišljanje, a sibirsko probijanje po oštroj zimi daje najbolje plodove. Jedan korak. Dva koraka. Još jedan. Tako mehanička radnja ostavlja vremena za razmišljanje, dok te sobovi obavijaju ogrtačem od smrznutog daha.
Boz je razmišljao o svojoj ženi i Lenu McLarenu – baš su bili jedno za drugo. Takva koja može pasti na čovjeka s janjećom mašću od kebaba pod noktima, zavređuje da tim prstima bude nepristojno i nehigijenski ispipkana. Od pomisli na njegove ruke na njezinoj koži u početku mu je bilo muka, zatim je uskuhao od bijesa, a onda je završio na mračnom mjestu. Neko je vrijeme pio kao da si to može priuštiti.
Ako je tekila pogonsko gorivo za ludost, on ju je srkao do dna, iskapljivao kao da je Meksikanci preko planinskog lanca Brecon Beacons krijumčare na karavani mula, ili tankerima. Ali svako toliko netko bi vrlo neugodno spomenuo da Thompsoni, paklena obitelj njegove žene, spremaju osvetu – da će ga gledati kako gori na vješalima iz kućne radinosti. Na neki način, Thompsoni su bili dovitljivi. Bili su obitelj koju treba izbjegavati. Njih i njihova vješala.
U rijetkim naletima trezvenosti razmišljao je o drastičnim mogućnostima bijega iz svoje nevolje, pomišljao je čak da se pridruži francuskoj Legiji stranaca, dok mu Mel, šankerica s cijelim zoološkim vrtom životinjskih tetovaža, nije rekla: “To je izmišljeni otok za žilave homiće koji se vole igrati kulama od pijeska.” Znala je biti tako negativna – Mel, koja je studirala na Sorboni, ali joj je marokanski narkić otkrio crack na grobu Jima Morrisona i onda se izgubila u širokim europskim prostranstvima zahvaljujući nevjerojatnim halucinogenima i kokainu bolničke kvalitete.
Ona mu je pokazala oglas u Western Mailu u kojem televizijska kompanija sa sjedištem u Galwayju traži govornika velškog jezika, u dobroj formi, razvijena pustolovnog duha, koji bi proveo godinu dana s Evenima, narodom goniča sobova koji sa stokom putuju preko cijelog Sibira. Jedan od njihovih drevnih putova uskoro će presjeći izgradnja golema cjevovoda. Posljednja migracija Evena, kako su rekli u prilogu Radio Timesa.
Ozbiljno je shvatio tu ideju i prije odlaska na razgovor prestao je piti i počeo se penjati na planinu Twmbarlwm dva puta dnevno, dok mu listovi nisu postali kao u bolivijskih gauča na Antiplanskoj visoravni. Unovčio je svoje državne obveznice, prodao auto i sav novac dao u zamjenu za vožnju starim sovjetskim helikopterom, dogovorenu s poslovnjacima rumenima od votke koji su izgledali kao da odijela kupuju u butiku Mafia 'R' Us.
Helikopter je uzletio s vojnog aerodroma na kojem su bili raštrkani pokvareni stari Antonovi, hrđavi avioni kao ostaci carstva koje je potrajalo samo sedamdeset godina. Scena iz jednog od onih crno-bijelih filmova o Hladnom ratu, pogotovo kad bi ledena izmaglica progutala sve uokolo.
Let je trajao čitavu vječnost zato što su se svako toliko morali zaustaviti da pokupe “poštu”; slijetali su na piste veličine vrtnog puteljka gdje nikad nije bilo nikakvog pisma koje bi trebalo preuzeti ili dostaviti. Ali zato su dostavljali sanduke alkohola i preuzimali životinjske kože, no znao je da ne treba pitati zašto ili s kojom svrhom. Pilot je znao par riječi nemuštog engleskog. Iz usta mu se širio opojan zadah karijesa i šljivovice i mahao je prstom veličine safalade naglašavajući trijumfalno svaku riječ.
“Ti...”
“Da, ja...” reče Boz, uputivši najbolji lažan smiješak ohrabrenja koji je smogao izvesti, svjestan da mu, kad se uključe propeleri, o ovom čovjeku ovisi život. I da je tip popio malo više od kapljice alkohola.
“Ti, ti se sviđa?”
“Da, jako.”
“Što se sviđa?”
“Jako dobar helikopter. Čvrst i solidan. I ti, ti si izvrstan pilot. Sve te breze koje treba izbjeći. I tebi to tako dobro uspijeva.”
“Koji znak?”
“Koji znak?”
“Koji znak si?”
“Koji znak?”
“Ja, jarac.”
“Aa, misliš horoskopski znak? Ja, djevica.”
“Nosi sreću?”
“Mislim da da.”
“Treba ti kamo ideš.”
S tim je riječima pilot medvjeđe građe otišao u prednji dio helikoptera, kako god se to zvalo u helikopteru, i ostavio Boza da probavi smrznutu lokvicu straha koja mu se smjestila u dnu trbušne šupljine. Slažu li se jarci s djevicama? Je li pilot primijetio da su onaj red krošnji izbjegli za dlaku vjeveričina repa?
Boz je bio na boljim putovanjima od ovoga. Zapravo bi radije prošao kroz Had sa svojom bivšom ženom nego slušao škripu propelera koji su zvučali kao da su, recimo, hrđavi, iako podmazani, ali loše. Najozbiljnije, radije bi džogirao paklom u odijelu natopljenom benzinom. Pomislio je na svoju majku, koju je kasno zavolio – bila je snažna, nemoguće pričljiva i ponosna na njega što god napravio. To je bila ljubav koju je ostavljao za sobom.
Osamnaest sati i dva strmoglava slijetanja poslije, stigli su na dogovoreno mjesto susreta. Bio je mrkli mrak, a takvu potpunu tminu Boz je doživio samo jednom, kad ga je baka za kaznu zaključala u ormar ispod stepenica jer je ukrao pivo od đumbira.
Sibirske su se zvijezde sakrile, a mjesec je bio na tamnoj strani. Kad su ga otpravili i iskrcali njegove torbe, bio je siguran da će pričekati do jutra, ali brzinom koja bi mu oduzela dah da to već nije učinila hladnoća, helikopter i njegova posada ostavili su ga tamo, dok je ploča s instrumentima bacala demonski zeleni sjaj na lice pilota.
Ostavili su ga usred Sibira, samo s termosicom da ga grije.
Ali došli su, šmrcavih noseva, deset obitelji i stotine njihovih životinja, od kojih nitko nije znao ni riječi ruskog ili engleskog, samo nježne riječi evenskog, jezika koji je zvučao kao da je satkan od mahovine.
Eveni, čije je vrijeme istjecalo. Snimajući njihovo svakodnevno putovanje dugo četiri milje, dok im je dah ostavljao tanku nit magle u zraku, Boz je shvatio da svjedoči povijesti u nastajanju: bio je to nomadski put koji će ubrzo biti presječen. Sjetio se trenutka kad je vidio sive kitove na putu prema Aljasci kako slijede drevne tragove u moru i žele samo sjeći more svojim tijelima, usisavati planktone i meduze u prolazu, dok su im jedino društvo lepršave njorke u letu.
Meso soba, sasušeno poput pemikana, bilo im je glavna hrana. Ali bilo je i sobljeg mlijeka i, uvečer, fermentiranog sobljeg mlijeka, posluženog iz mjehova koji su prije toga vjerojatno bili utroba soba. Premda se u tom čudnom pivu našla pokoja dlaka i prenosilo se iz usta koja nikad nisu vidjela četkicu za zube, bilo je nečega prekrasno utješnog u sporom djelovanju alkohola, šuškanju životinja utaborenih ispred šatora i povremenom smiješku djece, koja su bila umotana u toliko slojeva krzna da je uhvatiti njihov pogled bio pravi uspjeh.
Svaki put kad bi podigli logor, vatru je trebalo poprskati votkom, da se umire zli duhovi. Jedan zloduh u zamjenu za drugi, pomislio je Boz. Palili su drvo planinskog rododendrona koje je božanstveno mirisalo. U novom šatoru stavili bi svježe grane ariša na tlo i uokolo kamenjem pričvrstili kože sobova, a opojna mješavina aroma bila je dovoljna da sruši čovjeka. Zvonca na sobovima koja su ih štitila od vukova, Boza su podsjećala na jahte.
Svaki je dan bio ponavljanje prethodnog, pucketanje rasutih grančica breze pod nogama, nijemi rituali pokreta dok pokušavaš pišati na temperaturi ispod ništice. Pročitao je previše priča o arktičkim istraživačima kojima je, kad su skinuli čarape, otpalo nekoliko prstiju. Boz je mokrio kao da se utrkuje. U ovom svijetu, hladnoća je beskrajno, osnovno stanje. Toplina je luksuz, prolazni trenutak. Nema predaha.
Hodali su već tjedan dana. Jednom su prošli pored stijene koju je raskolila vodena bujica i u čijoj su se unutrašnjosti vidjele gotovo netaknute kosti mamuta, životinja koje su prve kljovama zagrabile riječno blato i stvorile kopno. Boz je čekao pošiljku baterija koju je helikopter trebao dostaviti u blizini nalazišta nafte označenog na karti nacrtanim crnim vodoskokom.
To je bila jedna od samo tri oznake na karti koju mu je pilot nabrzinu nacrtao za dobru cijenu. Na njoj je bila i vojna nastamba, označena pištoljem, i malo brdašce, koje je bilo geološka nepoznanica.
Goničima su njegove karte bile blesave. U njihovu pogledu na svijet nije bilo ni jedne jedine čvrste točke i sve su opisivali u odnosu na svoje kretanje prostorom. Duy je bilo trenutno logorište, ali samo privremeno dok ne postane dom, ali i polazište iduće seobe, i te su se tri riječi izmjenjivale u krug – amdip, duy, erimken – prethodno logorište, sadašnje logorište, sljedeće logorište – amdip, duy, erimken – trojstvo pokreta.
No premda su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, helikopter se nije pojavio. S blagim osjećajem panike u crijevima, Boz je odlučio hodati uz žičanu ogradu koja je opasavala naftno postrojenje, ali činilo se da se proteže u vječnost i s razočaranjem je shvatio da je snimanju možda došao kraj.
Kao što je i njemu možda bio kraj ili barem kraj poglavlju o Velšaninu koji je ostavio ženu i pobjegao sa sobovima. Ako ga helikopter ne nađe, život kakav je poznavao također će biti gotov. Uskoro će zima, i dani gotovo da neće postojati. Zaglavit će s ljudima koje nije mogao nazvati prijateljima, jer nije znao čak ni kako se kaže prijatelj na njihovu jeziku, ali koje je iskreno zavolio zbog jednostavnosti njihova života, ustrajnosti njihova putovanja i zvonka smijeha njihove djece.
Ta djeca nisu imala nikakve igračke, no svejedno su se stalno igrala. Jeo je s njima svisca i toliko sobovine da je gotovo neprestano patio od probavnih tegoba. Jednog je dana uzdahnuo s olakšanjem na spomen kobasica, dok nije otkrio da su napravljene s krvlju soba, u crijevu od želučane kesice.
A onda je jednoga dana spasio djevojčicu od utapanja. Nitko mu nije zahvalio, a njezina je majka bez suza primila kćerino mokro tijelo, nije čak ni slegnula ramenima. Ali nešto se dogodilo, i to je bilo prihvaćanje. Gledao je kako joj nanose medvjeđu mast na rane, gdje je rebrima udarila o kamenje, a onda je izašao i gledao muškarce kako okupljaju životinje za škopljenje.
Opazio je srebrn bljesak i ugledao je nešto nalik na malen buldožer kako se probija po snježnoj poljani prema ogradi. Sobogoniči su se ukipili. Bio je to još jedan prizor za koji nije bilo mjesta u njihovu poimanju svijeta.
U kraju u kojem se renesansa nikad nije dogodila i u koji je znanost prvi put stigla u obliku aviona koji je nisko prozujao iznad vrhova krošnji vozeći kartografe, geologe i jednog antropologa, već je i ograda bila nešto sasvim posebno. Nisu poznavali metal, sve njihovo oruđe, sve što su imali izradili su od svojih životinja: noževi su bili od rogova, mjehovi od utrobe, čak je i svojevrstan nakit bio izrađen od izrezbarenih papaka i malih rastegnutih trakica kože.
A sad je s njima bio Boz, čovjek koji je pisao pjesme koje prodaju donje rublje i belgijsku čokoladu. Čovjek koji se uzrujao kad mu je jedna kompanija rekla da ne može pustiti zvuk ukulela preko dvadeset sekundi gluposti. Boz i njegova kamera u pokušaju da shvati taj način života pun uzvišenog dostojanstva i nedokučivih izvora tuge.
Boz je gledao kako izdaleka, s druge strane ograde, prema njima tetura i kotrlja se dvadeset i prvo stoljeće, s golemim čovjekom stisnutim u liliputanskoj kabini malog buldožera tako da se činilo da nikad neće uspjeti izaći iz nje. Pušio je u kabini iza posve zaleđenog vjetrobrana, kao da će ga sjaj točkice na kraju cigarete ugrijati unatoč strmoglavu padu temperature. Zbog oblaka dima i trzaja njegova golemog tijela dok je upravljao polugama, djelovao je neljudski. Svi su gledali kako se mali buldožer zaustavlja i bili su opčinjeni prizorom muškarca koji se istiskuje iz kabine poput paste za zube koja izlazi iz tube.
Prišao je ogradi i uslijedila je duga tišina, promatrali su ga, a on je odmjeravao Bozov šutljivi klan. Nakon nekoliko minuta promuklim je glasom postavio nekoliko pitanja na ruskom, a mladi je Nenet prišao da prevede.
“Tko je on?” upitao je Rus, mašući prema Bozu.
“On je čovjek koji radi film za nas. Došao je u zraku.”
Ostali goniči potvrdno su kimali, iako nisu ni približno znali o čemu govore. Iza njih, jedan je mužjak soba važno dignuo njušku i uvrijeđeno frktao.
Rus je zamišljeno kimnuo.
“Treba li mu što?”
Mladić je pogledao Boza, pokazujući dlanove gotovo univerzalnom gestom.
Boz je vidio kako se put pred njime račva u dva smjera. Prvi, gdje uz partiju karata čeka prijevoz naftne kompanije, i drugi, gdje ostaje s prijateljima da dovrši putovanje, a tek onda razmišlja o tome kako će se, kvragu, vratiti kući. Može čekati klepetavi helikopter koji će ga odvesti što dalje odande. Ili ostati ovdje, s ljudima koji su preživjeli atomske bombe, rudnike urana, medvjede, prisilni rad u gulagu na Boljšoj Nimniru i khitre vukove. Iako će ih možda naposljetku dokrajčiti votka.
Znao je kojim putem krenuti, prema mjestu na kojem je zrak težak od mirisa amonijaka soblje mokraće i gdje ga noću griju tijela susjeda, koji svi hrču kao pile, a slabašno jutarnje svjetlo neopisivo je ljepše od krajolika bilo kojeg slikara. Baš kao što sob predvodnik krda, hunyuk, određuje ritam kao šaman bubnjem, i on je znao kojim će putem krenuti. Amdip, duy, erimken. Putem koji vodi u nepoznato, što mu se sada činilo neobično poznatim, poput lica njegove stare majke koja mu se smiješi kroz breze, i dalje ponosna na svog sina lutalicu.
S engleskoga prevela Andrea Rožić
JON GOWER (WALES) piše na velškom i engleskom i dosad je napisao 16 knjiga, uključujući tri zbirke kratkih priča, tri romana i povijesna djela, kao što je The Story of Wales, objavljena uz BBC-jev serijal. Objavio je i putopise, među ostalim i An Island Called Smith, o otoku koji nestaje u zaljevu Chesapeake. Njegov posljednji roman, Y Storiwr, 2011. proglašen je velškom knjigom godine.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook