Umrijet će ti otac, nažalost, umrijet će.
Vjetar je kod bolnice strašno puhao. Ulaz gleda na sjever, uvijek je vjetrovito, ali toga je dana sjeverac nasrtao jače nego obično, grublje. Divovski bi ga čarobnjak možda mogao sputati, nije da mi je to palo na pamet, no mogla sam pomisliti i na to, kad je u glavi praznina, može se razmišljati o koječemu. O smrti ne. O smrti koja se šulja oko njega, o tome se ne razmišlja, kad je u glavi praznina. To šuljanje, kako ja to shvaćam, prisutno je svakoga dana života. Na kraju krajeva, to je u redu, zato je i moguće smatrati savršenima sve te bedastoće, pranje zuba i ispijanje kave. U ljubavi nije tako, zamijetila sam da se ljubav suprotstavlja svemu što je razumno: smrti, pranju zuba i ispijanju kave, da isprazni i sprečava život, to glupo uvjerenje da mora biti nekog sustava u našem postojanju.
>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Alijeva torba'
Sustav mora postojati, inače mu se ne bismo mogli suprotstaviti. Poštujem sustav, no ujedno ga se i bojim, premda me očito boli briga za sve to. Da nije tako, ne bih se trudila svim snagama da sustavno i kroz duge godine uništim sve što mogu nazvati svojim životom. Strepnja i poštovanje ponekad me pretvaraju u poslušno janje i tada pokušavam udovoljiti očekivanjima, što bi prema ocu trebalo izazvati i samopoštovanje. Ustajem ujutro i poštujem tu osobu koja sam postala. Kad bih se tako ponašala, ne bih stalno završavala u slijepoj ulici. Ne bih provela godine u nazadovanju i traženju novih ulica, po mogućnosti onih koje nekamo vode. I majka se slaže s tim, ali na posve drugi način. Lebdim između majke i oca, promatram njihovu savršenost, pokušavam udovoljiti. I onda se zabijem u zid, koji slijepu ulicu čini slijepom. Na zidu uvijek piše da sam sebična i tvrdoglava, sve mora biti po mom.
Ne razumijem točno što treba značiti to da umire i da se od njega trebamo oprostiti. Da ga držimo za ruku, da mu gledamo u oči, koje se ponekad otvore, a ne prepoznaju nas? Samo praznina, čuđenje, udaljenost, pitanja u njegovim očima. Bijes. Sa sebe počne trgati žice, pokušavamo ga umiriti, sestra trči, ekrani titraju.
Majka je posve prisutna. Ja samo stojim i osluškujem vjetar. Više nemam oca. Moram se oprostiti od ovoga koji tu leži.
Do ulaza u bolnicu vodi dugačak put, majka je hodala pored mene, ja sam objeručke pridržavala kapu, jer bilo mi je hladno, majka nikad ne nosi kapu, šešir, ništa, a nikad joj se glava nije prehladila. Ja pak na glavu stalno stavljam neka smiješna pokrivala i uvijek mi se glava prehladi, tad moram popiti Brufen 400. Ugodno stanje, vidim zvjezdice i muka mi je, liječnik mi svija glavu nadolje, je li se ukočio vrat, jer to je znak ozbiljnijeg problema, svašta izvodi, a ja žmirećke dodirujem vrh nosa, širim ruke pa ih spuštam i obećavam da ću odsad paziti na sebe. I stvarno pazim, samo što nitko drugi ne pazi. Imam takav osjećaj.
Srele smo prijatelja koji radi u bolnici kao liječnik. Zastale smo. Bilo nam je drago, već je nekoliko dana prošlo od napadaja i bile smo donekle opuštene, ležerne, velik strah bio je iza nas, i skliske ceste, i očevo tijelo obliveno znojem, i njegovo bljedilo, i kako sam išla po njih autom da ga odvezemo u bolnicu, znale smo da je infarkt, nije bio prvi, udarila sam nekakav Fiat, nisam uspjela stati, rasplakala sam se, nemojmo zvati policiju, moj otac.
Čovjek je ponekad tako sâm.
Umrijet će mi otac. To mi je rekao prijatelj, nema mu pomoći, srčani zastoj, ne možemo ga vratiti. Trebamo se oprostiti od njega.
Kad sam došla kući, natočila sam si rakiju, to volim. Mali se tek vratio iz škole, bilo je mračno poslijepodne, kao i sva zimska popodneva. Sjela sam s njim u krug svjetiljke u blagovaonici, da mu kažem što treba znati. Nisam imala uvod. Za uvod nisam imala riječi, dijete je odraslo uz njega, počupalo mu svu kosu kad ga je nosio na ramenima, zbog toga je oćelavio, tvrdio je, a dijete je povjerovalo, ne zato što djeca u sve povjeruju, nego zato što ga je toliko puta nosio na ramenima da se to objašnjenje činilo sasvim logičnim. Strusila sam rakiju, naiskap, kako treba. Vjerovala sam da tako treba, uhvativši pogled svoga sina u mračnoj zimi.
Mama, ne mogu vjerovati da šapćeš s dvadeset metara?
On se nikad ne zacrveni, to ja činim, i dandanas, zacrvenim se i ukipim, nabacim srdit izraz i šmugnem. Čim se saberem. Tako rješavam sukobe, neugodne situacije. Njemu nije neugodno, bijesno gleda, podiže obje ruke, glavom maše prema meni, a ja se cerekam u autu, “onda, samo oprezno s curama, najprije kontrolni iz fizike a onda sve drugo”, to sam šaptala nevjerojatno glasno, nema mi ravne u tome. U tome i u siktanju, premda to nije toliko uzbudljivo, siktati može svaka žena. Samo što uvijek zaboravim da siktanje izaziva urlanje, i tada se treba uvrijediti i uzvišeno šutjeti. Kao, nemoj ti na mene urlati. Podlo se nacerim u autu, mašem i smijem se, a on zatvara kapiju, još čujem kako dobacuje: dobro je rekao dida da su žene samo briga. Posljednjih godina najčešće su o tome razgovarali.
Guzatoj ženi možeš vjerovati.
Njemu je to osnovna teza, nevolja je samo u tome što, čim prođe ljubavno sljepilo, shvatiš kolika je. Kako joj je dupe ogromno! – i uzalud onda sva ta sigurnost, sve to vjerovanje. I susretljivost. Jer one malog dupeta nisu takve. Nemaju obzira, naprotiv. Miješaju bokovima u tajicama, a ti možeš crknuti iza njihova leđa. Oči ti ispadaju. Iscure na njihovim stražnjicama. A one nisu ravne, nego blago, mišićavo oble. Kad si ti bila mlada, u modi je bila ravnija guza, poput tvoje. Načelno, i ti imaš posve dobro dupe, samo što je ravnije od poželjnog. Ali nipošto nije veliko, zato i nisi susretljiva. I, što kaže na to dida tvoj?
Ja sam spojena posuda obitelji. Rođena sam da bih rodila svog sina, u kome se sabralo sve znanje i želja, vedrina i nestašnost, sve o čemu smo maštali tijekom života. I moja je majka spojena posuda obitelji, i u meni se sabralo sve. Za oca. Jer on se ne bavi sitnicama, usputnim detaljima. Za majku ne, ona želi da svaka sitnica bude na svome mjestu, kao i mašne u mojoj kosi, crte na bluzi. Kao i osjećaj u njihovu životu.
Popele smo se na peti kat, pustili su nas na odjel intezivne njege, gdje je ležao, vukle smo noge u zelenim navlakana, dovukle se do njegova kreveta. Nije nas prepoznao, umirao je, u zamci žica i igala. Svega se sjećam, rekao je poslije, kada je s preostalih 27 posto srca ponovno zauzeo mjesto u našim životima. Nemaš pojma, rekla sam mu, da se sjećaš ne bi pekao rakiju, kosio travu, mahao mi pred nosom kad misliš da pričam gluposti, sjedio bi na terasi kao svaki normalan srčani bolesnik i polako listao novine.
Svega se sjećam, ponavlja, i Ivice Lažova, i Ružice, i salaša, osjetio sam tvoju guzu kako mi bježi iz dlana, jer bila si prava bucka, i sjećam se i bjeline, kao u tunelu, ali nisam htio poći, smrt mi nije bila ni na kraj pameti.
Na svu sreću, za tvoju majku ne trebamo se brinuti, kaže malom. Kimaju. Nevjerojatno, baš sam ga takvim zamišljala, kad sam ga dovezla natrag iz bolnice. Da je postala zubarica, zube bi golim rukama čupala. Ili srca, na usta. Dodaje malog. Kimaju. Ma čupa ona srca i bez toga. Ali dokle ćete vi to raditi?
To uvijek pita majka, jer jedino ona ima osjećaj za realnost, jedino je ona racionalna. Dokle ćete to raditi s curom? I njezina racionalnost joj kaže da sa mnom nešto nije u redu, kad su u pitanju sreća i usamljenost. Od toga me ni oni ne mogu spasiti, jer neće biti tu zauvijek. Srećom, dijete će se moći brinuti o meni, ali to ipak nije isto.
Stvarno se svega sjećaš? Čak i konjâ, koje si istjerao iz dvorišta salaša? Imao je četiri godine i dražio je te uznemirene konje, sve dok nisu krenuli, zatreslo se dvorište. Nisam ih istjerao iz dvorišta, nego sam se brinuo o njima, vodio sam ih na pašnjak i bilo mi je dosadno, pa sam praskao bičem sve dok nisu krenuli.
A kad se konji jednom pokrenu!
Ivica Lažov pola ih je dana pokušavao pohvatati, bio je srpanj, neviđena vrućina, nepomične sjenke, samo se prašina podizala, kad se vratio bio je sav crn, lice mu se nije vidjelo od prašine. Bičem konja ne udaraš, samo je zvuk bitan, boji se fijuka. Naravno, to je bič dugačke drške, a ne kratke kao u svinjara.
Tu riječ kao da je ispljunuo: svinjar.
I sjetio se i toga, na bolničkom krevetu i to je izašlo, tutanj kopita, vrućina, gospodar Malog Radanovca, svemira. U svemiru konji imaju središnju ulogu, o tome nisam ništa znala dok je umirao, pričao je samo o važnosti žena i o tome da sam mogla postati zubarica.
Lelujala sam između sigurnosti neupitne stalnosti te izvjesnosti sverazarajuće i sveobjedinjujuće snage. Između majke i oca. Kad smo se vratile iz bolnice, nisam još morala kući, mali je bio u školi, majka je sjela u svoj naslonjač u dnevnoj sobi, ja sam se dvoumila pa sjela na očevo mjesto, možda zato što je praznina bila nepodnošljiva ili zato što sam odande bolje vidjela njezino lice, i tad sam joj rekla. To kako ona, moja majka, pojma nema kako je teško bez takvog muškarca.
Meni se sviđao tvoj otac.
Otišla sam kući, nazvala bolnicu, dala sam brojeve na koje nas mogu obavijestiti, kad se dogodi. Sjedila sam na rubu kreveta u spavaćoj sobi, već sam popila rakiju, mali je čeprkao nešto u sobi, takav je od rođenja, fin gospodin.
Sin ti je pravi gospodin, Gospodine, vi ste fin čovjek!
I sutradan je puhao vjetar, jecalo je drveće, jecali su ljudi, mi smo pješačile prema zgradi, zar će umrijeti, a nije me vidio sretnu? Majka nije odgovorila, ona nikad nije rekla ništa suvišno, to se otkrilo tih dana, dotad smo mogli misliti da od nas nije stigla doći do riječi, od glasne, sveznajuće družine. Potražila je očevu sestru i brata, nisu razgovarali već godinama, ništa posebno nije se dogodilo, tako je ispalo. Objasnila im je situaciju. Tako je ispalo da je otac raskinuo s bratom i sestrom, zasnovao drugu lozu – i tu mu je slobodu darovala majka, oslobodila ga je zajedno s anđelom smrti, zajedno s anđelom života, kod majke se nikad nije znalo kakve molitve moli, ima čudnu vezu sa svijetom, njezine molitve su točne i sebe nikad ne uvrsti u njih.
Čekale smo na hodniku petog kata, obavijene tišinom. Nestrpljivo smo upale na odjel intenzivne, pogled spustile na krevet gdje smo prethodnog dana ostavile oca, poznavala sam taj osjećaj, previše sam ga puta doživjela, samo što sam tražila majku, a otac nikad nije bio prisutan, samo njegova snaga. Bolničarka, gospodarica sobe, nasmijala se kao slavni general, ne možemo s njim izići na kraj, rekla je.
Nije se moglo s ocem. Bio je vezan. Zavojima su ga vezali za krevet, tijelo mu je bilo prekriveno mrežom cijevi i žica. Upitao je što mi to točno želimo, ako ga nećemo osloboditi. Na kraju ga je odvezala sestra, u nadi da ćemo ga mi paziti, zaustaviti. Prvo što je napravio bilo je da iščupa cijev katetera. Oni hoće da ja kroz to pišam.
Majka ga je pokušala spriječiti, odgurnuo joj je ruku i izjavio da je noć proveo sa sestrom, spavala je tu pored njega i divno mirisala. Odavno nisam vidio tako lijepu ženu, spavala je baš tu, na krevetu pored mene.
Htjela sam ga udariti, samo što nisam pronašla pogodno mjesto među onim mnoštvom igala i žica. Nisam smjela pogledati majku. Kamo si ti, koji kurac, htjela otići? Odmjerio me s dubokim prezirom. Krevet je htio moju smrt. Morala sam malo prošetati. Nasreću, tu je medicinska sestra, predivne crvene kose, je li ona tu? Počeo je mahati rukama. Sestra je prilegla pored. Imao sam divnu noć.
Moram ustati, rekao je otac, a majka ga je pokušala zadržati, ali bilo je nemoguće, dok se uspravljao ja sam ga pridržavala jednom rukom, a drugom čeprkala po plahti, samo zvjerala, ukipila se kao i uvijek kad ne vladam situacijom, on se nije stidio svoje golotinje, a majka ga je uvila u drugu plahtu, nisam ni znala da ima osam ruku, iako sam to mogla već primijetiti kroz sve te godine, i tada sam ugledala očevu stražnjicu.
Preda mnom je plesala, vraćena iz smrti. Mrzila sam je, bila mi je užasna, mogla sam je istući, ali nastavila sam gledati, nisam ni znala da ima tako mišićavu, pravilnu, lijepu stražnjicu.
Sjedeći u naslonjaču, izgovorila sam to: nisam ni znala da otac ima tako lijepu stražnjicu. Majka se jako začudila, pa naravno, rekla je. Njegova stražnjica oduvijek mi se sviđala. Bio je zbilja nemoguć, možda ipak preživi. Gutala sam suze. Još ga trebam, rekla je majka. Nisam ni znala koliko.
Što nam možeš reći o onoj maloj riđokosoj, s kojom si spavao?
Svega se sjećam, salaša, konja, i Ružice. I bijele svijetlosti, ali nisam htio poći. Ne zbog vas, vama ništa ne bi nedostajalo, a tom djetetu pogotovo, je li tako, moj Tomo? Možeš li ti s ovim ženama? Mijenjaš temu, ha? Ma kakvi; umalo me presjeklo kad sam ugledao njezino dupe, već sam malo bio pri sebi, čak i gladan, premda spavati još nisam mogao.
To znamo, rekle smo, na kraju si postavio rekord, nisi spavao mjesec dana. Bilo me strah da se neću probuditi.
Što, zar ta riđokosa nije tvoj tip? Moj tip je tvoja majka, nema dvojbe, ali ta mala je imala takvu guzu, toliku da sam umalo umro na mjestu.
Guzatoj ženi možeš vjerovati, izjavilo je dijete, na kraju krajeva, nije to loše, ako je u blizini kad zagusti. Dobro kažeš, moj Tomo, one imaju milosti. Ali od žena se ne očekuje milost. Pomislila sam da bismo mogli kupiti konja.
Natočila sam majci i sebi rakiju, kod nas muškarci ne piju od jednog vjetrovitog, hladnog dana u veljači. Ali gdje ćemo ga vezati? upita mali. Kupit ćemo i salaš, majka će se raspitati.
Bože moj, rekla je majka, ako to učiniš, ja ću se odseliti.
S mađarskoga preveo Adam Walko
ILDIKÓ LOVAS (MAĐARSKA) rođena je 1967. u Subotici i diplomirala je mađarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radila je za TV Novi Sad i Magyar Szó kao novinarka i urednica emisija o kulturi i javnom životu. Bila je glavna urednica časopisa “Üzenet” te savjetnica za kulturu grada Subotice. Od 2010. radi kao savjetnica Mađarskog nacionalnog savjeta za kulturu. Radovi su joj objavljeni u brojnim časopisima za književnost u Mađarskoj i Srbiji. Autorica je triju zbirki kratkih priča: Kalamáris (1994), Másik történet (1995) i Via del Corso (2001), te romana Meztelenül a történetben (2000) i Kijárat az Adriára – James Bond Bácskában (2005), Španjolska nevjesta (2007) i Kamenčić (2010), koji je osvojio nagradu RID za 2011. godinu. Djela su joj prevođena na srpski, njemački, hrvatski i bugarski jezik.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook