Kako komentirate ovo jedinstvo politike?
Mislim da je odgovor vrlo jednostavan, u uvjetima kada je stvoren imidž da je Ina prodana u koruptivnim okolnostima, da se partner ne ponaša u skladu s ugovorom, kada je stvorena euforija oko arbitraže – očekivali smo nešto povoljniji ishod nakon presude suda u Hrvatskoj – ne ostaje ništa drugo nego okupiti se opet oko barjaka koji se zove „nacionalno jedinstvo“, odnosno „nacionalni interesi“ i bilo kakav disonantan ton u ovom trenutku očito politički nije oportun.
Što je nacionalni interes zapravo, što se Ine tiče?
To je pojam kojeg se tako lako upotrebljava, a da se uopće ne razmišlja što je to nacionalni interes, kako do njega doći i tko je taj koji ima puno pravo reći što je nacionalni interes jedne zemlje, pa onda naravno i odgovarati za to. U udžbenicima će vam reći da je to parlament, no to naprosto nije dovoljno. Reći ću vrlo jednostavno: imate u Hrvatskoj elektorat od, recimo, četiri milijuna ljudi. Trebate pronaći mehanizme kako četiri milijuna ljudi može izraziti svoj stav, svoj glas, volju i interes, i da iz toga izvučete nešto što bi bio nacionalni interes. Samo isključivo redoviti parlamentarni izbori, parlamentarno predsjedništvo, dakle predstavnička demokracija, definitivno nisu dostatni za demokraciju 21. stoljeća, što se jako dobro vidi na primjeru odluka o kojima sada govorimo, dakle odluke o ponovnoj nacionalizaciji Ine.
Žele li uistinu svi političari Inu u državnim rukama jer je stvoren mit o Ini kao o lokomotivi hrvatskog gospodarstva pa se ne žele zamjeriti građanima?
Rekao bih da nema jedinstva među političarima i ne samo među njima, to je vrlo heterogena skupina, nastupaju kako nastupaju vođeni određenim interesima i lobističkim grupama. Nekima je u interesu da to bude u državnom vlasništvu kako bi se i dalje moglo kadrovirati kako se kadroviralo. U ovoj se euforiji uopće ne propituje što je Ina, kakve je, kako se njome upravlja. Upravljanje Inom i drugim tako velikim sustavima je dio negospodarskih faktora konkurentnosti, kako sektora, tako i gospodarstva kao cjeline. Taj nekritički pristup, usudio bih se reći populistički, naprosto nije dobar. I nije dobar, da sad upotrijebim i ja taj izraz, za nacionalne interese ove zemlje.
Očito je da će se potrošiti milijarde, kako stvari sada stoje. Je li to ekonomski i politički opravdan potez?
Odgovor na to pretpostavlja da prije toga odgovorimo na neka druga pitanja. Koji je to iznos, koji model, što s Inom, ništa se od toga ne zna. Trenutak u kojem odlučujemo kupovati te udjele, dakle vratiti Inu ponovno u većinsko vlasništvo hrvatske države, gledano isključivo ekonomski, nije povoljan. Izgubili ste arbitražu, arbitraža u Washingtonu, u centru za rješavanje investicijskih sporova, još „visi“. Nakon svega toga kupujete, to znači da niste baš u ravnopravnom položaju s onim koji prodaje. On je definitivno sad u povoljnijem položaju. Koliko je to u ovom trenutku je nemoguće reći i sve bi spekulacije bile uistinu neozbiljne.
Je li dobra ideja da se prodaju dionice HEP-a kako bi se otkupio MOL-ov udio? Bi li to uopće bilo dovoljno?
Priča o HEP-u i priča o Ini je u kontekstu energetske strategije, energetske sigurnosti ove zemlje. Mene samo zanima je li energetska sigurnost, energetska strategija vezana samo za vlasništvo pojedinih pravnih subjekata? Mislim da nije, da ne smije biti. To ne znači da oni ne mogu biti dio te strategije. Ovako samo prebacivati iz šupljeg u prazno, iz HEP-a u Inu i obratno, a da se ne postave temeljna pitanja, što s Inom, što s HEP-om, što s menadžmentom, kakav način upravljanja, što s tehnologijom, konkurentnošću, opet bi bilo neozbiljno i pokazivalo bi kako radimo lošu politiku koja onda ne može rezultirati ničim dobrim. Naglašavam, upravljanje, pa i ovakvim sustavima je dio negospodarske konkurentnosti jedne zemlje.