Ece Temelkuran je odlučila jednoj čitateljici / čitatelju Dnevnik.hr pokloniti osobno potpisan primjerak knjige 'Planina boli' u izdanju naklade 'Ljevak'. Za tu književnu poslasticu morat ćete biti i malo kreativni - na moj.report@novatv.hr opišite neki od hrvatskih tabua kojemu bismo trebali 'otvoriti pukotinu' i ostavite svoje kontakt podatke.
'Moraju li obitelji, naraštaji i države uvijek biti povezane krvlju? I zašto je najlakša boja u povijesti - boja krvi? Svaki narod koji je proživio rat i neprijateljstvo dobro zna što znači u isto vrijeme osjećati i gnušanje i ljubav prema ljudskom rodu..'
Ece Temelkuran, jedna je od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica, koja redovito objavljuje u turskim listovima, ali i The Guardianu,The New Statesmanu, al-Akhbaru, The New Left Reviewu, Le Monde Diplomatiqueu, dosad je objavila desetak knjiga. Naklada Ljevak, organizator književnih tribina pod nazivom 'Europea u Dvorištu' zagrebačkoj publici predstavlja prave europske književne zvijezde, poput Ece. U njihovoj je nakladi objavljena autoričina knjiga 'Planina boli', koja istražuje temu o kojoj se Turska najviše boji govoriti - tursko ustrajanje u šutnji o Armencima, poricanje genocida 1915. godine, nevoljkost da se Turska sama zapita o tome i želja da je drugi ne pitaju.
Ta je književnica i novinarka u hrvatskom izdanju 'Planine boli' uputila i nekoliko riječi čitateljima iz Lijepe naše.
'Moraju li obitelji, naraštaji i države uvijek biti povezane krvlju? I zašto je najlakša boja u povijesti - boja krvi? Svaki narod koji je proživio rat i neprijateljstvo dobro zna što znači u isto vrijeme osjećati i gnušanje i ljubav prema ljudskom rodu.'
Ece je vrlo pristupačna, otvorena i topla osoba. Izuzetno upućena u globalna politička previranja, pa tako i u naše aktualne 'tabu teme' - ćirilicu u Vukovaru i Lex Perković. Ipak je svijet jedno globalno selo.
Vaša knjiga 'Planina boli' je, koliko jedno političko putovanje i istraživanje tursko-armenskog sukoba, i vaše osobno, intimno putovanje. Kako to, zašto?
'U svakom sukobu, u svakom ratu postoji ta jedna namjera da se čitava situacija prikaže što je moguće više - neljudskom, hladnom, bezličnom. No, u stvarnosti je svaki sukob itekako ljudski, sve se vrti oko čovjeka, tu je riječ o ljudskoj prirodi. I zato sam namjerno samu sebe stavila i kao karakter, lik u ovoj knjizi, kako bih čitatelju pružila osobni doživljaj tog putovanja, kako bih izbjegla tu bešćutnost, hladnoću. Knjiga je posvećena mom prijatelju i kolegi Armencu Hrantu Dinku, koji je ubijen, koji je želio da napišem tu knjigu, ja nisam to željela isprva. Tako da je to i jedno ispunjeno obećanje prijatelju, doista jedno osobno putovanje.'
Nakon objave 'Planine boli', bilo je raznih reakcija, od hvalospjeva do teških kritika. No, kakva je situacija danas, je li promjena doista krenula?
'U svakom slučaju, moja im je knjiga dala mogućnost da otvoreno pričaju o toj temi, to je u Turskoj prava tabu tema. Slično je i u vašoj zemlji s nekim temama. Neke se teme ne diraju, o njima se ne govori. U nekoj široj slici, otvorila sam prostor i Armencima i Turcima da razgovarajući o knjizi progovore o toj bolnoj temi. Tabu ostaje tabu sve dok se o njemu ne progovori. Knjiga je stvorila pukotinu u tom tabuu, to je moj cilj. Pisanjem, pričanjem o takvim temama u njima širiti te pukotine, pustiti svjetlost, srušiti taj zid neprijateljstva.'
Na koji je način 'pukotina', koju je Vaša knjiga 'Planina boli' otvorila u tom tabuu, tursko-armenskom sukobu, genocidu nad Armencima, pokrenula promjenu i je li ta promjena već vidljiva?
'Mislim da jest, da doista jest krenula neka promjena, jer kad ljudi o tome konačno krenu govoriti, to je nemoguće spriječiti, zaustaviti. Prije ove knjige, tema genocida nad Armencima u potpunosti se ignorirala u Turskoj. O tome se sad govori. I Turci sad razmišljaju o boli armenskog naroda. U knjizi nisam nikoga okrivila, ponudila sam način na koji se također može razgovarati o temama o kojima uopće ne želimo razgovarati.'
Poruka čitateljima u Hrvatskoj - kako pričati o našim tabu temama ?
'Ljudi uvijek radije biraju ljuti, negoli tužni, jer to je lakše, jednostavnije. Ljudi radije biraju pričati o površnim stvarima, nego o dubljim ranama. Takve su situacije uvijek iste, u svakoj zemlji, svakom narodu koji je proživio neki sukob. Takvu situaciju sad imate s ćiriličnim natpisima u Vukovaru. 'Planina boli' nudi metodu kako razgovarati o temama za koje nemamo hrabrosti razgovarati, u jednu ruku to je metoda liječenja, na ženski način, jer žene liječe i žene pričaju priče. Smatram da je jedini način da se razgovara o grijesima iz prošlosti taj da se stvori osjećaj sigurnosti. Nema drugog načina. Ono što je potrebno da bi djeca koja se osjećaju usamljeno i gnjevno iskazala svoje probleme, potrebno je i nama da bismo mogli pogledati u svoju prošlost. Vjerujem u priče. Nadam se da je ta metoda korisna i za Hrvatsku.'
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook