U predizborno vrijeme mediji su prepuni raznih političkih obećanja, sve pršti od brojki. Rast BDP-a, rast plaća, rast mirovina, smanjenje broja ministarstava, smanjenje broja gradova i općina… U toj šumi brojki svoje mjesto pronalaze i rezultati predizbornih anketa koje javnost često doživljava na isti način, nepouzdanima i pristranima. Međutim, u usporedbi tih dviju vrsti brojki prisutan je zanimljiv paradoks. Političari ne priznaju da su njihove brojke (obećanja) nerealna i to pokušavaju sakriti dok javnost "zna" da ih ne trebaju doživljavati ozbiljnima, a s druge strane istraživačke agencije znaju da njihove brojke nisu precizne i to naglašavaju, a javnost im pristupa kao da su egzaktne te ih na taj način i ocjenjuje.
Prva greška kod interpretacije rezultata predizbornih istraživanja je očekivanje da rezultati predizbornih istraživanja odgovaraju rezultatima izbora, što je čak i logički krivo. Predizborna istraživanja ne služe za predikciju rezultata na dan izbora, već mjere podršku pojedinih političkih aktera u trenutku provođenja istraživanja. Kada bi rezultati predizbornih istraživanja odgovarali rezultatima izbora to bi značilo da kampanja i njena završnica nisu imale nikakvog učinka na rezultate, da medijske objave nisu imale nikakav učinak na rezultate i da aktivacija svojih birača na dan izbora nije imala nikakav učinak na rezultate. Ako bilo što od navedenog ima neki utjecaj na izborne rezultate, rezultati predizbornih istraživanja moraju se razlikovati od rezultata izbora. Paradoksalno je da upravo oni koji rade na tome da kampanja i aktivacija birača (voditelji kampanja, političari) imaju neki učinak najviše i napadaju predizborna istraživanja da su bila pogrešna zbog odstupanja rezultata od konačnih rezultata izbora. Time kao da govore da njihov rad nema smisla, da je potpuno beskoristan.
Rezultati istraživanja nisu potpuno precizan alat čak niti za mjerenje podrške u nekom trenutku. Razlog je statistička pogreška uzorka koja se nikako ne može isključiti. Za svaku brojku dobivenu istraživanjem možemo samo pretpostaviti da je stvarni rezultat u tom trenutku u rasponu neke statističke pogreške (npr. +/-3%), a i u to nismo potpuno sigurni, već 95%. Uzimajući to u obzir, apsurdno je uzimati male promjene i razlike u anketama kao ozbiljnu osnovu za interpretacije političkih stanja i promjena. Istraživanja za to jednostavno nisu dovoljno precizan alat.
Ipak, to ne znači da su predizborna istraživanja beskorisna. Ona služe da se dobije okvirna slika o trenutnom stanju i da se na temelju analize trendova mogu uočavati promjene, pa čak i raditi određene predikcije. Analitičari bi trebali na temelju trendova predizbornih istraživanja, predviđanja učinka završnice kampanje i raspodjele neodlučnih birača te očekivanja utjecaja pristranosti aktivacije birača pojedinih političkih opcija davati predviđanje rezultata izbora.
Predizborna istraživanja nisu predviđanje rezultata izbora, već samo mogu poslužiti kao osnova za davanje predviđanja. Što je termin provođenja istraživanja bliži terminu izbora, manje je vremena za promjene pa su i moguće promjene tim manje, ali sama završnica kampanje i mobilizacija birača i dalje utječe, čak i ako zanemarimo statističku pogrešku uzorka.
Jedino istraživanje koje služi za predviđanje rezultata izbora su izlazne ankete. One su u hrvatskoj praksi pokazale visoku razinu preciznosti (prosječno odstupanje od rezultata izbora najčešće je manje od 1%), ali kod parlamentarnih izbora organiziranih u 10 izbornih jedinica i to malo odstupanje može dovesti do značajnog odstupanja u procjeni osvojenih mandata. Kod raspodjele mandata po D'Hontovoj metodi čak i odstupanja od 1% mogu promijeniti raspodjelu 2 mandata te odrediti prelazi li neka lista izborni prag. A zapravo se radi o 10 takvih neovisnih istraživanja, odnosno moguće je da odstupanja rezultata od 1% uzrokuju i 10 takvih učinaka. Tako da kod predviđanja mandata putem izlaznih anketa, uz maksimalnu kvalitetu rada i stručnost te odstupanje od samo 1%, pouzdajemo se u još jedan tajni sastojak uspješnih istraživanja – sreću.