Loš dizajn jedne četke iz WC-a bila je prva tema našeg razgovora prije negoli smo počeli i "službeni" dio intervjua. Vjerojatno je to tako s dizajnerima poput Davora Brukete, koji je jedan od najnagrađivanijih i najuspješnijih kreativaca reklamne industrije u ovom dijelu Europe. Osobe poput Davora jednostavno obožavaju vidjeti lijepo dizajnirane stvari oko sebe. I primjećuju svaki detalj. I što bi moglo biti ljepše i bolje.
Vrlo je vjerojatno da ste u nekom trenutku u životu s prijateljima komentirali reklame iza kojih stoje upravo Davor Bruketa i njegov tim iz agencije Bruketa&Žinić&Grey.
Bruketa je u žirijima uglednih svjetskih stručnih natjecanja, pa tako uvijek i u središtu informacija o trenutnim i nadolazećim svjetskim trendovima. Jedan je od glavnih organizatora Dana komunikacija u Rovinju, gdje su ove godine tema upravo tehnologija i kreativnost.
"Kaj sam možda zeznuo, a kaj možda nisam - trenutno stanje" - naziv je predavanja koje je Bruketa krajem prošle godine održao studentima Sveučilišta Sjever i za koje se tražilo mjesto više. Osim što se trudi svoje znanje i iskustvo podijeliti s mladima na hrvatskim i stranim sveučilištima i konferencijama, Davor Bruketa je i na čelu HURA-e, Hrvatskog udruženja društava za tržišno komuniciranje, čiji su članovi neke od najboljih i najnagrađivanijih domaćih agencija.
S obzirom da od davne 1995. godine čuva sve svoje bilježnice i da uvijek uza sebe ima jednu malu, crnu Moleskine u koju zapisuje sve što mu je važno, nije me iznenadilo da je s jednom takvom došao i na naš intervju.
S Nikolom Žinićem 1995. ste osnovali Bruketu&Žinić i tada je to bio dizajn studio. Vi ste tada imali 22 godine, a kolega Žinić 27. S obzirom nas to da je vaša agencija danas jedna od najviše nagrađivanih reklamnih agencija u jugoistočnoj Europi, s gotovo 500 međunarodnih nagrada za kreativnost i efikasnost u dizajnu i oglašavanju, zanima me kako se vaša suradnja i komunikacija odražavaju na ostatak tvrtke?
Cijeli naš biznis zapravo je započeo kao dijalog između Nikole i mene. Taj dijalog nastavio se sve do danas. On je bio različit u različitim fazama i na drugačije načine smo se nadopunjavali, no čini mi se da je puno lakše u životu raditi kada imaš nekoga na koga se možeš osloniti. A drugo, imaš nekoga s kim zapravo možeš razmijeniti svoje dileme i pronaći neko rješenje. Zajednička pamet, kao što i kaže suvremeni menadžment, uvijek je puno pametnija od bilo koje druge pameti.
Mi pokušavamo i danas u cijeloj našoj organizaciji na neki način koristiti zajedničku pamet. Danas je to već organizacija od stotinjak ljudi i zaista postoji vrlo različitih profila ljudi s vrlo specifičnim znanjima. Zato mislim da smo pametniji nego prije, u svakom slučaju.
Jeste li ikad imali mentora u karijeri?
Nikola je sigurno bio jedan od mojih mentora u poslu. Ali da, ja sam imao sreću da surađujem s nekima od zaista najzanimljivijih ljudi koje možete naći u Hrvatskoj. I upravo ta sreća, ne znam kako bi to drugačije nazvao, pomogla mi je u osobnom razvoju u mnogo situacija.
Od toga da sam naletio na prave profesore u osnovnoj školi, na prave profesore u srednjoj školi, da sam si u srednjoj školi našao zanimljiv posao na televiziji, gdje sam pak sreo neke potpuno druge ljude, da sam sreo Žinića.
I na kraju, da sam u tih 20 i nešto godina radio za neke od najpametnijih i najzanimljivijih ljudi koji postoje u ovoj regiji. I da sam imao priliku raditi za njih, surađivati s njima - i to vam iskustvo apsolutno niti jedna škola ne može dati.
Čiji savjet posebno pamtite?
Bilo je sigurno desetak ljudi koji su na neki način bili ključni u mom životu. Pamtim savjet svoga tate koji je rekao: Svi će te tapšat po leđima, ali kada vidiš koliko te je netko spremam platiti, onda vidiš koliko si mu važan. To je bio dosta praktičan savjet kad se počinje biznis.
Na koji su način roditelji utjecali na vaš pogled na svijet?
Nikoli i meni roditelji su puno pomogli, prvenstveno podrškom, povjerenjem i vjerom u nas. To bih preporučio svim roditeljima - da podrže svoju djecu i da ih uvjere da mogu raditi zaista izvanredne stvari.
Nažalost, takva je naša kultura, često nesvjesno svoju djecu uvjeravamo u suprotno.
Mi smo imali sreću da su nas naši roditelji podržali i vjerovali u nas i kad nam je trebalo kupiti prve kompjutere, a ne zaboravimo, to je bilo 95-e, kada je Mac koštao zaista kao auto, nama su starci posudili novac za prve kompjutere. To je bila, za tadašnje prilike, iznimno velika investicija i trebalo je jako puno povjerenja u svoju djecu da toliki novac investiraš u njih.
Naši su roditelji to napravili, mi smo to, dakako, cijenili i nadam se da su i oni zadovoljni kao što smo i mi, jer je sve to na kraju ispalo dobro.
Proveli ste tri mjeseca na studentskoj praksi u Londonu. Čemu vas je to iskustvo naučilo?
Mislim da je nekakvo stručno osposobljavanje, odnosno nekakva praksa još za vrijeme studija ključna u razvoju svakog profesionalca. I ja sam imao sreću da sam uspio dobiti praksu jedno ljeto u McCann Ericksonu u Londonu, što je za mene bilo zaista važno iskustvo, koje sam pokušao maksimalno iskoristiti.
Ja bih došao tamo prije nego što su drugi došli i otišao doma u ponoć. I nudio sam se svima: Mogu li vam ja to napravit, mogu li vam ja to napravit?
Bilo je izvrsno što sam dospio tamo, obično su studente dizajna slali u Produkcijski odjel gdje su radili neke relativno polumanualne poslove. Kako više nije bilo mjesta tamo kad sam ja došao, onda su me stavili u Kreativni odjel, gdje sam ja bio jedini koji je tad znao raditi s kompjuterom. Ovi svi klasični kreativni direktori, copywriteri, art direktori još uvijek su crtali debelim flomasterima layoute, i to je zapravo bilo vrlo formativno i vrlo fascinantno iskustvo jer sam bio direktno izložen kreativnom procesu nastanka kampanja. Znači, sredinom 90-ih u Londonu.
Zaista sam bio užasno sretan što su me uopće primili i što su me primili na zaista pravo mjesto unutar kampanje. To je bilo sigurno jedno od važnijih formativnih iskustava.
I nama danas u tvrtku dolaze studenti iz cijelog svijeta na praksu. Za nas je to važno jer mislimo da je ta multikulturalnost u bilo kojoj zajednici, pa tako i u reklamnoj agenciji, vrlo poticajna za kreativnost te organizacije. Zato nam je važno da imamo što više ljudi iz što različitijih zemalja.
U jednom trenutku bilo je baš zabavno, imali smo jednog Španjolca, jednog Estonca, sjever i jug su se našli u Zagrebu. Dosta Amerikanaca dolazi u Brigadu, tako da imamo dosta šaroliko društvo i ti ljudi nama zapravo donose svoje pristupe, svoje viđenje stvari, svoju kulturu, a mi ih mentoriramo i dajemo im nekakvo iskustvo.
Koju poruku želite prenijeti studentima tijekom svojih predavanja na fakultetima?
Često pričam na fakultetima i svakakve gluposti brbljam, ali ljudi često misle: Ah, moj život je takav zato što je netko nešto, ili sam se rodio na krivom mjestu, ili mi roditelji nisu bogati, ili me roditelji ne razumiju, jer ovo, jer ono... Uvijek je netko, uvijek postoji neki razlog izvan nas samih zbog kojeg nismo ostvarili svoje ambicije.
Ja nekako mislim da puno prosječnih ljudi, u koje ubrajam prvenstveno sebe, može napraviti neke zanimljive stvari, ako ulože, neću reći dovoljno truda, nego dovoljno upornosti u to.
Upornost je ključ za ostvarenje bilo koje ambicije, kakva god ta ambicija bila.
Uvijek će se pred vas postaviti milijun razloga zbog kojih se nešto ne može dogoditi, a jedino što može probiti te barijere jest upornost, beskrajna, beskrajna upornost.
Mislim da sve što se meni zanimljivo dogodilo, dogodilo se tek nakon enormne upornosti. Ja nisam posebno talentiran i jedino kad se nešto dogodilo što je bilo izvan očekivanja - dogodilo se nakon što sam se tisuću puta vraćao toj temi i pokušavao pronaći način da to riješim.
Kako se izvlačite iz trenutaka krize?
Često sam znao pomisliti da je možda vrijeme da odustanem, ali mislim si: Gle, jednom mi je uspjelo, drugi put mi je uspjelo, treći put mi je uspjelo, mora da ima nešto u tome. I pokušavam, i pokušavam, i pokušavam. I nekad ljudi oko mene stvarno misle da sam totalni kreten i da sam stvarno, stvarno naporan, ali kaj ja znam, nekako se to na kraju isplati. Mislim da je taj osjećaj samoaktualizacije najbolja nagrada koju možete dobiti za bilo kakav napor.
Iz koje greške ste najviše naučili? Kakav je vaš odnos prema strahu, prema riskiranju?
Uvijek bih stavio upornost ispred hrabrosti. Možda ne bih zvao hrabrošću kada izlazite iz svoje zone udobnosti. Hrabrost je kad nekome spasite život izlažući svoj. A ovo je više upornost da pomičete sami sebe. I upornost da se dogodi nešto što želite da se dogodi. Mislim da većina uspješnih profesionalaca nije nužno hrabra, ali su svi nužno uporni.
Što nikako ne tolerirate, a što volite kod svojih kolega?
U bilo kojem odnosu vrlo teško toleriram neizvršavanje dogovora i naprosto ne mogu raditi s ljudima koji ne izvršavaju svoje dogovore, odnosno to mi je vrlo, vrlo izazovno.
Naravno da se neki dogovori ne mogu uvijek ispoštovati, ali izuzetno cijenim ljude koji na vrijeme informiraju da nešto se nije uspjelo izvršiti, s nekakvim planom kako da se riješi problem koji je nastao.
Znači, ljudi koji brinu - to su ljudi s kojima volim raditi. Ljudi koji ne brinu o drugim ljudima su ljudi s kojima vrlo teško mogu raditi i zapravo uopće se ne mogu zamisliti da surađujem s takvim ljudima. Da radim za njih ili da radim s njima, naprosto, takva je suradnja u potpunosti iscrpljujuća i nemoguća, ma o kakvom se talentu ili vještom stručnjaku radilo.
Izvršavanje dogovora osnova je svakog povjerenja.
Jeste li ikad doživjeli burnout, izgaranje na poslu? Kako se čuvate da do njega ne dođe?
Ponekad mi se događa da se osjećam kao hrčak u onom stroju. Imam tendenciju gurati nos u previše toga i onda jednog trena tog zapravo postane previše.
Ali nekako sam se s vremenom naučio na vrijeme prepoznati kada se pretvaram u hrčka na kotačiću, pa onda malo stanem na loptu i odredim si prioritete.
Ključna je stvar pronaći što je prioritet, što je fokus, što je najvažnije. Što je hitno, što je važno, što je važno i hitno, što nije važno i hitno - postaviti si nekakvu listu prioriteta i fokusirati se na najvažniji cilj.
Meni je veliki izazov to da se prvenstveno fokusiram na jednu stvar. Vi možete u danu raditi sto zadataka, ali tih pet minuta kad se bavite nekom stvari, trebate biti fokusirani fakat na tu stvar.
Naš mozak ima tendenciju stalno "bježati" pod drugim temama. Moj nekakav način kako da to riješim jest da si još uvijek, u vrlo nedigitalnom obliku, napravim popis projekata koji se događaju i popis obveza koje taj tjedan na tim projektima trebam obaviti. To donekle smiruje moj mozak da stalno ne misli – moram i ovo, moram i ono, nego imam popis, idem po tom popisu i rješavam teme.
Svoj dnevni raspored držim, naravno, u telefonu, ali popis zadataka koje treba izvršiti taj tjedan na projektima koji su u tijeku jest nešto čemu služi bilježnica. I bilježnica je još uvijek fizički predmet koji je sjajno mjesto za čuvanje misli i zadataka.
Ja čuvam sve svoje bilježnice od '95-e. Ne vraćam im se zaista nikada. Možda jednom ako pokupim Alzheimera, onda ću se pokušati prisjetiti. Tih sad bilježnica ima cijela hrpa, nemam pojma kaj ću s tim, ali tu i tamo, nekad, čisto iz zezancije otvorim.
Nekad sam vodio i dnevne rasporede u bilježnici pa sada kad me pitate gdje sam bio 21. 2. 2001. ili '96-e, ja vam otvorim tekicu i mogu vam reći koje sam sastanke imao taj dan i gdje sam bio. Otkad vodim raspored u telefonu, to više nije slučaj, ali tekica je još uvijek važna.
Kako izgleda vaš dan? Jeste li jutarnji ili večernji tip?
Mislim da je to bullshit s tim večernjim tipovima. Ja sam cijelu školu i dobar dio posla odradio po noći. Naprosto, tako sam bio naviknut.
Kad je klinac krenuo u prvi razred, nekako je bio moj zadatak da ga furam u školu i trebalo se dići "rano" ujutro i onda sam od frenda dobio prijedlog. On je rekao:Gle, puno ti se lakše dići u 5. Jer naši su preci prije izuma struje išli spavati sa sumrakom i dizali se sa suncem. Noćni tipovi su relativno suvremeni izum, za većinu populacije noć je bila za spavanje jer je svjetlo bilo ili preskupo ili nedostatno.
I probao sam se dići prvi dan u 5, bilo mi je grozno teško, kao da sam se digao usred noći. I taj dan sam otišao rano spavati i od onda se uredno dižem u 5 ili 6 ujutro i idem spavati u pola 10.
I kvaliteta života mi se ful popravila. Zato što dok mi počne radni dan, ja sam već odradio hrpu stvari - otišao sam na trening, napravio doručak, prošetao se na posao. Tako da ne postoji noćni tip, postoje samo ljudi koji prate svoj nekakav bioritam ili se naprosto opiru tome. Ne znam, meni je ovo totalno super.
Kakav je vaš odnos s mobitelom? Kada idete spavati, gasite li ton, internet?
Da, ja ugasim ton na mobitelu. Pokušavam ne gledati u telefon prije spavanja, zašto što stalno događaju stvari 24/7, i onda te to razbudi i više ne možeš spavati, jer ti je upravo netko nešto zanimljivo poslao. Zato pokušavam smiriti mozak krajem dana.
Sigurno sam ovisan o telefonu i sigurno to nije dobro i pokušavam nekako to kontrolirati. Međutim, istina je da je ta sprava promijenila naš život, uglavnom nabolje. Vatra je loš gospodar, a super sluga - tako je i s telefonima, naprosto treba kontrolirati stvar.
Kako to da ste odlučili ostati u Hrvatskoj? Jeste li ikad pomišljali na odlazak?
Mislim da je nevjerojatna sreća ako možete živjeti u zemlji u kojoj ste rođeni. Mislim da Nikola i ja imamo tu nevjerojatnu sreću. I imamo tu sreću da smo često u inozemstvu. Posebno nakon ovog spajanja i ulaska u WPP (op.a. najveća svjetska grupacija za komunikacijske usluge) imamo puno više šanse raditi u inozemstvu i sudjelovati u nekim stvarima u kojima naprosto nismo mogli sudjelovati prije.
Ali na kraju dana meni je osobno ful važno da mogu živjeti ovdje, gdje su moji prijatelji, gdje su moji roditelji, gdje je moja obitelj. I mislim da svatko tko može živjeti u svojoj zemlji je sretan čovjek. Volim putovati, ful putujem, ali nekako se uvijek razveselim kada vidim ovaj toranj na Sljemenu.
Na koji način ulažete u svoje znanje? Imate li neke korisne savjete?
Meni je užasno važno da se pokušavam dodatno obrazovati. I tu mi je recimo super što sam sad evo već dvije godine predsjednik Hura-e. I Hura od svog prvog dana ulaže u obrazovanje. Mi svake godine organiziramo Dane komunikacija, koje će sad biti uskoro u četvrtom mjesecu, da stvarno dofuramo neke od najzanimljivijih ljudi u našoj industriji trenutno.
Recimo sad, koliko god neki od njih bili kontroverzni, koliko se god njihove prakse smatrale upitnima, želimo znati što se dešava u svijetu i želimo najbolje iz svijeta dofurati u Hrvatsku. Prvo da na neki način utječemo na sam razvoj struke, ali i da razumijemo, da ljudi koji se bave bilo kakvom vrstom biznisa, da razumiju u kakvom svijetu žive, koje su mogućnosti tog svijeta i, naravno, koje su potencijalne opasnosti.
Prvo su na Dane komunikacija dolazili samo marketinški stručnjaci, a danas dolazi jako puno poduzetnika, ljudi iz biznisa, koji žele razumjeti. Komunikacija je užasno važna za svaki biznis i jako puno ljudi, svake godine sve više, želi razumjeti OK, di smo s tim, kako to funkcionira danas?
A stvari se mijenjaju na dnevnoj bazi i nekako imam sreću da radim u jednoj od najdinamičnijih industrija, direktno pogođenu tehničkim inovacijama i akceleracija tehnološkog razvoja je nevjerojatna. Mi je osjetimo svaki dan na poslu koji radimo i svaki dan zapravo trebamo izmisliti neki novi modus operandi s tehnologijom koja nam je na raspolaganju.
Zato je užasno važno, užasno je važno obrazovati se i nekako mi se čini da je Hura kroz Dane komunikacija, kroz How to Wow, uspjela dovući neke od zaista najzanimljivijih, najbriljantnijih, možda neke i karakterno "najlošijih" umova iz svijeta komunikacije danas. Ali stvarno, to je neko relevantno znanje potrebno za biznis.
Što se tiče mog osobnog obrazovanja, osim što sjedim na Danima komunikacija od jutra do mraka i slušam svakog predavača, pokušavam se obrazovati i čitanjem određenih knjiga, audioknjigama. Hodam svaki dan s posla i na posao pola sata, nabijem si slušalice na uši i slušam audioknjige. Ne samo o stručnim temama, nego o filozofiji, umjetnosti, povijesti.
Sjajna mi je emisija Povijest četvrtkom na 3. programu Hrvatskoga radija. Do nekih online tečajeva, posebno iz područja digitalije. Zaista, postoje sada fantastične škole, koje zapravo digitalnim kanalom obrazuju svoje učenike. Tako da tu idem na neke tečajeve i naprosto je to nužnost, ako želiš bar razumjeti kaj se oko tebe dešava, ako te to uopće zanima.
To su stvari koje se brzo nauče. Sada sva sveučilišta po svijetu imaju te online tečajeve i to ne košta puno i handy je, može se hendlat uz posao, sve je napravljeno da možeš uz posao raditi.
Koji su novi trendovi na tržištu?
Imam tu sreću da povremeno po svijetu žiriram natjecanja poput Red Dot Design Awards, Young Lions... i za mene je to fantastičan izvor informacija, mladih talenata, na koji način ljudi promišljaju stvari iz cijeloga svijeta i na ovom zadnjem žiriranju u New Yorku, zaista je bilo zanimljivo vidjeti na koji način, mlađi od 30 promišljaju komunikaciju.
Čini mi se da sa svakom generacijom dolazi neki novi sloj slobode, osobne slobode, neopterećenosti. Nekad je moda u komunikaciji imala jako važnu ulogu, jako smo pratili trendove, posebno mi iz manje razvijenih zemalja. Danas kada gledate radove ljudi ispod 30 godina, vrlo je teško u nekom formalnom smislu definirati modu.
Naravno da postoje neki koji prate neke druge, međutim taj elektricizam, to bogatstvo ideja i ta sloboda u pristupu možda je izražena više nego ikada. Ideje se razmjenjuju nevjerojatnom brzinom, nikad viđenom u povijesti čovječanstva i stvari se mijenjaju. Naprosto živimo u vremenu kada je sve moguće i na neki način, sve što je dobro je dozvoljeno.
Ja uživam u toj slobodi, da svatko bude to što je i da svatko radi to što voli i što smatra da je dobro jer naprosto nam digitalni kanal pomaže da pronađemo nekoga kome se to sviđa, kome to treba. To je divna prilika za svakog od nas. Danas, s digitalnim kanalom, zaista je moguće raditi personaliziranije stvari. Ja mogu raditi nešto, mogu digitalnim kanalom doći do vrlo male grupe ljudi kojima to nešto, što samo ja radim - baš treba.
Kada ćemo moći gledati reklame koje nas zanimaju, u trenutku kada nas zanimaju?
Već danas dobivamo puno više reklama koje su nam relevantnije nego prije. To naravno je daleko od savršenog. Suvremena reklama danas više ne izgleda kao reklama. Ad blockeri su stvarnost našeg biznisa. I ja iskreno duboko sumnjam da netko sjedi pasivno za vrijeme reklamnog bloka, odnosno sve manje ljudi, jer ljudi kraj sebe imaju svoj telefon i samo spuste glavu i zabiju se u svoj telefon. Ili još bolje, odu piškit. I zato, mislim da danas najbolje reklame ne izgledaju kao reklame, nego kao sadržaj u kojem želim ja kao potrošač sudjelovati, u kojem želim osim nekakve moje participacije, želim i druge uključiti u to.
I to je potpuno drugačiji tip komunikacije nego gdje vi gledate ljubavnu scenu, a ja kažem: Hop!, stanite malo, razmaknem film i kažem: A sada malo o mojim pilulama za prostatu. Vi kažete ono: Molim?!
E, pa, budućnost je takva da ćete o pilulama za prostatu gledati kad vam pilule za prostatu budu trebale. Naprosto, to ne ide možda dovoljno brzo kao što bismo željeli, ali suvremeni oglas više ne izgleda kao oglas.
Naravno, postojat će još dugo vremena oglasi, ali najbolji oglasi izgledat će kao sadržaj u kojem ćete uživati i sa uživanjem sudjelovati u njemu i o njemu pričati.
U projektu "Mali razgovori s velikima" portal DNEVNIK.hr donosi intervjue s uspješnim poduzetnicima, čelnicima velikih kompanija i zanimljivim pojedincima koji su nam opisali svoj put do uspjeha, otkrili na kojim su greškama najviše naučili i koji su najbolji savjeti koji im pomažu kroz život. Otkrivaju nam kako balansiraju privatno i poslovno, koji su njihovi načini da što bolje organiziraju svoje vrijeme, ali i kako se nose sa stresom. Intervjue čitajte redovito na portalu DNEVNIK.hr.