''Ja ne želim popraviti HDZ, ja ga želim razmontirati. Ne samo HDZ, sve one strukture koje su spremne klimati glavom neovisno o tome što im je pred nosom. Želim sudjelovati u građenju politike u kojoj će ljudi razmišljati vlastitom glavom i svaki put osuditi ono što pođe po zlu. To prvenstveno nedostaje HDZ-u. Nakon što je Karamarko pao, izgubio državnu i potom stranačku poziciju, njegovo se ime prestalo spominjati u HDZ-u. Isto će se, prije ili kasnije, dogoditi i Plenkoviću'', rekla je Orešković u intervjuu za Novi list.
Na konstataciju da je u današnjem svijetu popularna hajka na političke stranke, a ona govori o osnivanju pokreta, i pitanje nije li za pokret i više nego za stranke karakterističan odnos vođa-sljedbenici, dakle Dalija i ostali, ona kaže da će tu percepciju razbiti tijekom vremena.
''Ja ne želim biti tip takvog vođe i neću to biti, ne stavljam se u mesijansku poziciju. Značajka je pokreta da se i ljudima koji nisu skloni učlanjivanju i identifikaciji sa strankom pruža mogućnost da pridonose kreiranju javnih politika, da svoja stručna znanja založe za određene ideje u javnom interesu. Pokret može mobilizirati građane i pozvati ih da se uključe i sami preuzmu odgovornost za osmišljavanje rješenja o kojima će ovisiti kvaliteta njihovog života. Nisam, međutim, rekla da će se moje političko djelovanje svesti samo na iniciranje nekog pokreta, platforme, inicijative, kako god se to zvalo. U jednom će trenutku doći i do osnivanja stranke sa svojim tijelima, strukturom i procesom donošenja odluka, ali drukčijim nego u postojećim strankama. Obični, mali ljudi, kao što sam i sama, godinama žele da se pojavi opcija koja će biti iskrena u zalaganju za bolji život najvećeg broja naših građana, ali to se još nije dogodilo. Dogorjelo nam je do noktiju, svi su nam sustavi u kolapsu ili pred kolapsom, i moramo shvatiti da je odgovornost na svima nama da postavimo temelje za bolju Hrvatsku. Nastavi li se ovako, osuđeni smo na propast'', kazala je Dalija Orešković.
I sama je svjesna da je često na interentu prozivaju za komunizam, ali u komunizmu se ne prepoznaje. Za Jugoslavijom, kaže, ne žali. ''Ja žalim zato što u našoj samostalnoj državi nismo podigli standarde zdravstvene zaštite, žalim što nismo sagradili nove bolnice i opremili ih da budu kao u razvijenim zemljama, žalim što nismo dovoljno uložili u naše škole i obrazovni sustav u cjelini, žalim što nismo obnovili infrastrukturu koja uglavnom potječe iz vremena koje danas osuđujemo. Žalim što nismo više toga stvorili kao neko naše nasljeđe generacijama koje dolaze'', rekla je u intervjuu.
''Usmjerena sam na Hrvatsku 2.0. Želim Hrvatsku izgrađenih institucija koje služe građanima i štite njihova prava te mi otvara prostor da ostvare svoje potencijale. Želim Hrvatsku koja zna što će sama sa sobom, kroz pet, deset ili 20 godina. Ne žalim za prošlim vremenima, nisu ona bila takva da bismo ih danas trebali stigmatizirati, ali niti žaliti za njima. Moramo se koncentrirati na Hrvatsku kakvu smo htjeli kada smo je stvarali. Kao netko čija je familija bila na prvoj liniji obrane i borila se za neovisnu Hrvatsku, čiji su članovi bili civilne žrtve rata čije kosti još nisu pronađene, niti će ikada biti, mislim da mogu reći što nismo htjeli. Nismo htjeli biti država u kojoj se previše prostora daje crnokošuljašima, u kojoj se toleriraju parole koje asociraju na ustaštvo i fašizam, ne čuje ih se. Nismo htjeli biti država u kojoj se zakonima generiraju društvene nepravde'', rekla je.