Brojna čuda kojima svjedoče mnogi vjernici, a neke od njih je i u knjizi 'Čuda Ivana Pavla II.' prikupio Pawel Zuchniewicz, samo su jedan od koraka koji su potrebni da bi ga se proglasilo svetim. Posljednji takav primjer je onaj mlade majke, 33-godišnje Ivane Greco iz Catanije.
>> Potvrđeno čudo po zagovoru Ivana Pavla II.
Ivana Greco
Ona je u ožujku ove godine, u 32. tjednu trudnoće, hospitalizirana zbog moždane aneurizme. Carskim je rezom donijela na svijet djevojčicu koja je tada težila samo pola kilograma. Liječnici su uspjeli spasiti život bebe, međutim Ivana je bila u komi.
'Dok sam bila u komi molila sam s Ivanom Pavlom II. On je sjedio pored mene na krevetu, osjetila sam njegovu ruku na svom čelu… Molili smo satima i satima, dan za danom, svaki dan. Stavio je moju glavu na svoje rame i rekao da se molimo Gospi. Svaki dan me grlio… Rekao je da nikad ne prestanem moliti. Kada je rekao da mora ići, tada sam se probudila iz kome', ispričala je Ivana.
Marie Simon-Pierre
Proces beatifikacije pape Ivana Pavla II započeo je njegov nasljednik papa Benedikt XVI. u svibnju 2005. godine. Sljedeće godine izvješteno je kako Vatikan istražuje moguće čudo povezano s Ivanom Pavlom II. Francuska časna sestra koja je pala u krevet zbog Parkinsonove bolesti, 'ozdravila je nakon što su se članovi njezine zajednice molili za nju papi Ivanu Pavlu II. Redovnica je kasnije identificirana kao Marie Simon-Pierre. Niame, časna Marie bila je bolesna četiri godine, a 2005. godine više nije mogla ustati iz kreveta. 2. lipnja 2005. odjednom je ozdravila, a nekoliko dana nakon toga vratila se na posao.
'Bila sam bolesna i sad sam izliječena'. Izliječena sam ali na Crkvi je da ustvrdi radi li se o čudu', rekla je tada časna, piše AOL News.
Francesco Marchisano
Među brojnim čudima o kojima svjedoče vjernici bilo je i ono kardinala Francesca Marchisana koji je otkrio kako mu papa Ivan Pavao II. izliječio bolest na grlu nakon što se za njega molio i dodirnuo ga.
Procedura beatifikacije i kanonizacije
Nakon svjedočenja o čudima, potrebno je poštovati proceduru beatifikacije i kanonizacije. Kako se ona odvija, za Dnevnik.hr pojasnio je Mato Miloš sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Kazao je kako se kauza beatifikacije i kanonizacije odnosi na 'vjernika katolika koji je za života, u smrti i nakon smrti uživao glas svetosti, živeći u herojskom stupnju sve kršćanske kreposti, ili uživa glas mučeništva jer je iz bližega slijedio Gospodina Isusa Krista i žrtvovao život mučeničkom smrću'.
Dodaje kako pokretanje kauze nije moguće prije navršene pete godine od smrti osobe koju se želi proglasiti svetom. 'Pritom postoje dva različita razdoblja: biskupijsko ili lokalno i rimsko, na razini Svete Stolice. Kauzu može pokrenuti biskup, pravna osoba (npr. biskupija, eparhija, župa, ustanova posvećenog života i družba apostolskog života, vjerničko društvo) ili fizička osoba.
Pokretač imenuje postulatora za biskupijsko ili eparhijsko razdoblje kauze koji podnosi molbu, to jest pismeni zahtjev za pokretanjem kauze mjerodavnom biskupu (onom na čijem je području sluga Božji umro ili na čijem se području vjerojatno čudo dogodilo).
Nakon što od Kongregacije za kauze svetih dobije Nihil obstat kojim se potvrđuje da ne postoji ništa što bi priječilo pokretanje kauze, biskup imenuje službenike istraživanja na biskupijskoj razini.
Prikupljanje dokaza
Tijekom tog razdoblja prikupljaju se dokazi i svjedočanstava o toj osobi. Pred sud se pozivaju svjedoci kako bi iznijeli konkretne činjenice o vršenju teoloških kreposti (vjere, nade i ljubavi), stožernih kreposti (razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti), posebnih kreposti vlastitih životnom staležu sluge Božjeg, te ovisno o vrsti kauze i o mučeništvu ili o vjerodostojnom čudesnom događaju.
Nakon toga se pripremaju spisi kauze, čiji se originalan primjerak čuva u arhivu biskupije, a ovjereni primjerci tih spisa predaju se Kongregaciji za kauze svetih čime započinje rimsko razdoblje kauze. U tom razdoblju izvjestitelj s vanjskim suradnikom izrađuje poziciju koja se predaje na proučavanje savjetnicima iz raznih područja ovisno o vrsti kauze (stručnjaci iz povijesti, medicinski stručnjaci), a zatim savjetnicima teolozima.
Konačna mišljenja teologa savjetnika, zajedno sa zaključcima promicatelja vjere, predaju se kardinalima i biskupima članovima Kongregacije na prosudbu. Njihova mišljenja prenose se Svetom Ocu, koji jedini ima pravo odrediti javno štovanje sluge Božjeg.
Za beatifikaciju jedno, za kanonizacija dva čuda
Beatifikacijom se sluga Božji proglašava blaženikom i odobrava se njegovo javno štovanje ograničeno na određeno područje (npr. biskupsku konferenciju, biskupiju ili redovničku zajednicu). Za beatifikaciju je potrebno jedno čudo pripisano zagovoru sluge Božjeg, dok je za kanonizaciju, odnosno proglašenje svetim, potrebno još jedno čudo pripisano zagovoru blaženika a koje se dogodilo nakon beatifikacije.
Kanonizacija je odobrenje javnog štovanja u općoj Crkvi. Posebnost predstavljaju mučenici, odnosno oni koji su svoj život žrtvovali za vjeru, za čiju beatifikaciju nije potrebno čudo. Obred beatifikacije redovito slavi prefekt Kongregacije za kauze svetih, kao predstavnik svetog oca, u biskupiji u kojoj je bila pokrenuta kauza, dok obredu kanonizacije predsjeda Sveti Otac.
Što se tiče čuda od Boga po zagovoru sluge Božjega ili blaženika, ono mora biti: nadnaravno, brzo i trajno. To znači da je neki neizlječivi bolesnik postigao milost od Boga po zagovoru sluge božjega ili blaženika, medicinski neobjašnjivim čudom, da se to dogodilo iznenadno i brzo i da je izlječenje postalo trajno, odnosno nije se bolest ponovno pojavila. To su kriteriji Kongregacije za kauze svetih koje ispituju ovlašteni medicinski stručnjaci i teolozi na razini biskupijskog postupka i na razini rimskog postupka', objasnio je Miloš.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook