'Jesi li obukla potkošulju? Jesi ponijela ovo? Pazi da ti ne bude hladno. Onda ja kažem, da mama, jesam mama’, sa smiješkom nam o životu pod istim krovom priča Dragana Šolaja. Iako ima 28 godina i diplomu geologije u rukama, snove o samostalnom životu morala je staviti na čekanje. Bez posla, nema ni plaće, a bez nje ni mogućnosti za odvojeni život, plaćanje računa i svih troškova svakodnevnog života.
U sličnoj je situaciji i Ivica Petak. Završava fakultet i povremeno radi pa roditelje barem ne mora ‘žicati’ za kavu. Pokušaj da samostalno živi trajao je svega četiri mjeseca. Plaća je kasnila, a to stanodavca ne zanima, kaže nam Ivica pa je povratak mami i tati bio jedina opcija. Iako imaju odličan odnos, on želi otići. ‘To mi je najvažnije. Ne mogu ja planirati svadbu, ženiti se, imati obitelj ako ih nemam gdje dovesti. Mogu ih dovesti doma, ali nije to to, uvijek si želiš nešto svoje stvoriti.’
>> 'Bumerang djeca': Povratak roditeljima bolji od kredita i podstanarstva
Njegove snove dijele mladi diljem Europe. U Španjolskoj i Grčkoj više od polovice mladih do 25 godina je nezaposleno. U Hrvatskoj njih čak 38 posto ili grad veličine Karlovca. Takav jedan grad pun mladih, obrazovanih ljudi u naponu radne snage u kolovozu je čekao na burzi.
Da je mladima prije bilo lakše i da se živjelo bolje, kaže sociolog Hajrudin Hromadžić, nije samo dojam njihovih roditelja. ‘Ako se stvari postave u jednu povijesnu perspektivu čini se da je u nekoliko desetljeća unatrag osjećaj socijalne sigurnosti, drugi model društva pa i države na neki način jamčio određenu sigurnost koju sada rapidno gubimo.’
Generacija takozvanih baby boomera mogla je računati na socijalne stanove koji su se otkupljivali po simboličnim cijenama i stalna radna mjesta na kojima bi u pravilu dočekali mirovinu. Krediti s rokom otplate od 30 godina i mjesto na burzi nakon završenog fakulteta jedino je čini se na što bumerang generacija može računati.
‘90 posto mojih prijatelja živi sa svojim roditeljima tako da je to normalno, to više nije sramota. To je jednostavno sramota države, ne nas.’ kaže nam Ivica.
Utješno ili ne, život pod zajedničkim krovom stvarnost je za sve više mladih Europljana. Scenarij u kojem prste svakako ima kriza, ali i tradicija, tvrdi demograf Akrap: ‘To je pojava općenito može se reći karakteristična za južne, mediteranske zemlje. To je tradicionalni mentalni sklop koji dugo ostaje u obitelji i jako se veže za obitelj.’
U Italiji ih podrugljivo nazivaju bamboccioni ili velika djeca, jer od kuće odlaze u prosjeku tek s 28 godina. No biti bamboccione pokazalo se i nije tako loše. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je prije nekoliko godina talijanski vrhovni sud presudio ocu koji je svojoj 26-godišnjoj fakultetski obrazovanoj kćeri uskratio financijsku pomoć.
Nešto što ni Dragana ni Ivica ne mogu zamisliti jer znaju da na pomoć svojih roditelja uvijek mogu računati. Oni su svoje snove o samostalnom životu morali staviti na čekanje, za neka bolja vremena. Nešto što bi se društvu u kojem su bumerang djeca sve više pravilo, a sve manje iznimka vrlo lako moglo obiti o glavu.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na mobilnih uređaja.