Josip Banović dragovoljac je Domovinskog rata iz Zagreba te jedan od branitelja Vukovara, koji je Grad Heroj branio u Hercegovačkoj ulici te na nekoliko položaja u Borovu Naselju. Banović je bio pripadnik 204. brigade, iako kaže, "iskreno, u to doba nisam bio ni svjestan te oznake pripadnosti".
Banović je obiteljski život sa suprugom i dvoje maloljetne djece u Domovinskom ratu zamijenio odlaskom u obranu Vukovara i Borova Naselja.
Banović je za DNEVNIK.hr ispričao u kakvom je emocionalnom stanju bio samo nekoliko dana uoči pada Vukovara, kao i na sam taj dan.
"Kako smo izgubili Vukovar?"
"U meni i danas vlada neshvaćanje kako smo pali i izgubili Grad. Mislio sam, kad se povučemo iz Hercegovačke i priključimo se borcima u Slavonskoj ulici (gdje smo dočekali jutro) da ćemo biti jači, ali tamo nema nikoga, zatim se povlačimo u Ličku ulicu, ali i tamo smo mi iz Hercegovačke te na kraju na Borovsku cestu, gdje smo odolijevali opet nekoliko dana", prisjeća se Banović.
"Kako smo bili na kraju snaga, zbog straha i neprospavanih noći, a hitno nam je trebala pomoć jer su nas stalno napadali, pozvali smo pomoć, a na naš su poziv došli članovi interventne grupe iz Vinkovaca", kaže Banović i dodaje kako je bila riječ o pet do šest vojnika te jednoj ili dvije vojnikinje u toj grupi.
"Njihov zapovjednik pitao me je li taj položaj od sada njihov, bio sam iznenađen pitanjem pa ga sam ga upitao: 'A kako misliš vaš položaj?' On mi kaže da mu je dosta selidbe po položajima i po naređenjima i htio bi da njegova grupa ima stalni položaj. Iskreno sam bio začuđen pitanjem, ali sam se odmah snašao i rekao: 'Od sada je ovaj položaj vaš, a mi dečki idemo dalje", priča Banović.
Prvi osjećaj nelagode i straha
"Odveo sam nas do 'solitera' u sklonište i našao prvih sedam kreveta u nizu te smo zalegli i zaspali kao klade do jutra. Ujutro nas je probudio glas da svi moramo u Tvornicu Borovo, a ja pitam naglas je li tko javio onima iz interventne grupe", nastavio je Banović. Kaže da je tada nastao muk i da nitko ništa nije znao o tome.
"Skočio sam i trkom na položaj obavijestiti ljude na razvoj događaja te zajedno napuštamo taj istureni položaj na Borovskoj cesti i odlazimo zajedno u Tvornicu. U tvornici metež i graja, nitko ne zna što i kako dalje. Ulaze neki oficiri JNA i razgovaraju s nekim, a ne znam s kim ni o čemu, niti što će se desiti. Strah se uvukao u tijelo, nisam se osjećao sigurno i dobro. Neki su dečki krenuli u proboj pa sam i ja pitao jednog ima li mjesta za mene, a on mi kaže da je grupa već prevelika i da ne može uzeti još i mene", prisjeća se naš sugovornik.
"Iskreno bilo me strah ići sa grupom u proboj, ali strah nije bio manji ni da ostanem s ovim borcima, iako nas je bilo puno. Mislio sam da ću nekako bolje proći u ovoj velikoj grupi te sam ostao", kaže Banović, koji je pad Vukovara dočekao u Borovu Naselju te završio kao zarobljenik u rukama četničkih postrojbi.
"Toliko ukopanih topova i tenkova nisam vidio do danas niti u jednom filmu"
"Vozeći se već zarobljen u četničkim autobusima prema Srbiji, doživio sam pravi izljev straha i tjelesnog drhtanja kad sam vidio Trpinjsku cestu ispod Hercegovačke i protiv čega smo se mi borili. Dakle, toliko ukopanih topova i tenkova kao na slici nisam vidio do danas niti u jednom filmu te se čudim njihovukukavičluku, da se nisu usudili prije ući u Naselje i poravnati nas s kućama. Zbilja se i danas čudim tom kukavičluku bivše JNA, jer da smo moji prijatelji i ja bili u njihovu položaju, riješili bi Borovo u dan ili dva, a poslije i Vukovar, koji je bio u istoj, odnosno sličnoj situaciji kao i mi", kaže na kraju Banović.
No tamo gdje su četnici i bivša JNA, iako nadmoćno naoružani i brojniji, pokazali kukavičluk, branitelji Vukovara i Borova Naselja pokazali su herojstvo. Možda i najveća pobjeda jest upravo to što je okupacija Vukovara završila mirnom reintegracijom. Cijena koju su branitelji i građani Vukovara platili bila je visoka. Tome svjedoči spomen-obilježje na Ovčari i brojni nestali u ratu, za kojima se još i danas traga.
Nakon Vukovara i logora, opet u obranu protiv "poznatih neprijatelja"
Banović je nakon zarobljeništva i četničkog logora nastavio braniti Hrvatsku kako kaže, protiv "poznatih neprijatelja", ovaj put u zadarskom zaleđu.
Banovićeva priča o posljednjim danima prije pada Vukovara, iako sažeta, vrlo je potresna, a on sam za kraj ima još jednu poruku za sve koji su je upravo pročitali.
"Ovo moje pisanje samo je moje i nikako nije usporedivo ni s jednim opisom. To su moji osjećaji i razmišljanja koje nije moguće uspoređivati s drugima. Nas je bilo više stotina i svi drugačije razmišljamo i osjećamo strah ili euforiju o istoj situaciji, tako da i ja razmišljam o sjećanjima i osjećajima na svojstven način. Svima dozvoljavam da isti događaj opisuju svojim riječima i osjećajima, ali da nikad ne uvrijede nekoga tko drugačije misli, želi i osjeća", ističe.
Vukovar je danas na putu obnove i povratka života, a svake godine 18. studenoga u grad se slijeva rijeka građana iz svih dijelova Hrvatske, koji dolaze u molitvi i s porukom da se vukovarska žrtva nikad ne zaboravi.