Na književni festival Vrisak u Rijeci stigla je najveća zvijezda ovogodišnjeg izdanja - ruski pisac u egzilu Boris Akunjin. U rodnoj je Rusiji proglašen ekstremistom i teroristom.
Jedan od najčitanijih europskih književnika u Rijeci je razgovarao s novinarom Dnevnika Nove TV Markom Stričevićem.
2023. godine imali ste tiražu od više od šesto tisuća knjiga (tiskanih, audio itd.). Zatim su vas vlasti proglasile stranim agentom i stavile na listu terorista i ekstremista…
U Rusiji se moje knjige više ne nude. Onaj dio koji nije prodan zaplijenjen je. Ekipa iz Istražnog odjela već mjesecima proučava moje knjige po kaznenom djelu ekstremizma i terorizma. Kako sam napisao mnogo knjiga, ti ljudi imaju mnogo posla. Iskreno, sviđa mi se zamišljati kako službenici s epoletama sjede i čitaju moje detektivske romane (smijeh). U principu, to i nije tako loš posao.
Je li ugrožena imovina ljudi koji se javno suprotstavljaju režimu (od kojih je većina emigrirala)?
Naravno. Ljudi koji se aktivno uključuju u politiku kao oporbenjaci mogu zaboraviti na sve što su posjedovali.
Zašto je tako? Slažete li se da u Rusiji zapravo nikada nije postojao institut privatnog vlasništva?
Odnos Rusije prema privatnoj svojini teška je tema. U povijesnoj Rusiji plemstvo je dobivalo imanja ne kao svojinu, nego na privremeno korištenje. Zato ruska riječ za takvo imanje i glasi pomestije - 'po mjestu'. Daju ti mjesne seljake da te hrane, a sve to može ti biti i oduzeto: tako je bilo tijekom mnogih stoljeća. U socijalizmu, razumije se, nikakve privatne svojine nije bilo, a u postsovjetskim desetljećima ona se pojavila, no ima prilično uvjetni oblik – otprilike onakav kakav je bio u srednjovjekovnoj Rusiji. Vladar ti je nešto dao – recimo, industrijski zavod, neki biznis… Ali ti to može i oduzeti, u bilo kojem trenutku. To i jest veliki problem ruskog poduzetništva: krupni ruski biznismeni ne rade na dugi rok, ne rade dugoročne planove investiranja, jer danas možeš imati mnogo toga, a sutra ostati bez ičega.
Pa ipak, čini mi se da je sve začudilo u kolikoj je mjeri Putinova Rusija zaobišla ekonomske sankcije. Prošle su već dvije i pol godine, ne čini li vam se da bi se Rusija ekonomski mogla i održati?
Može se održati, to je istina. Kao prvo, u njoj unatoč svemu postoji kapitalizam i on funkcionira, za razliku od socijalističke ekonomije. Kao drugo, valja reći da je Zapad nekim svojim sankcijama jako pomogao Putinu prebroditi najteže razdoblje. Postojao je trenutak kada se Putinov sustav uspaničio. Bilo je to nakon invazije 2022. godine. Kod njih je nastao kaos. Krupni kapital, ti takozvani oligarsi, na sve su strane gledali kuda pobjeći i izvući novac. No zapadne personalne sankcije gurnule su te ljude natrag. Vratili su se, prilagodili ovoj novoj situaciji i naučili u njoj zarađivati novac. I tako je prošao taj, za Putina opasan moment. Da je 2022. godine Zapad poslao signal: "Svi poduzetnici koji javno osude rat i diktaturu neće biti podvrgnuti sankcijama", mislim da bi velik dio novca pobjegao od Putina. To bi mu nanijelo ogroman udarac.
Vjerojatnost da u ovom ratu Rusija pretrpi poraz poput onog u Rusko-japanskom ratu 1905. godine… Čini li vam se ona danas većom ili manjom nego prije dvije godine?
Ako pogledamo povijest Rusije, možemo vidjeti da je ona trpjela vojne poraze samo u jednom slučaju: ako se unutar zemlje događala revolucionarna eksplozija. Ako toga nema, ruska je država čvrsta do te mjere da u čisto vojnu pobjedu Ukrajine ili čisto vojni poraz Rusije ne vjerujem.
A zašto danas u Rusiji nema nikakvih revolucionarnih pokreta?
Zato što stanovništvo ne živi tako loše. Ddrugo, stupanj sposobnosti da trpe u ruskom je narodu vrlo visok tijekom povijesti. Da bi narod izišao na ulice – ne govorim o tamo nekim predstavnicima srednje klase – u Rusiji treba postati potpuno loše. Gladno. Takvo je stanje zasad daleko. Osim toga, znatan dio gradske srednje klase, koji je bio glavna prijetnja za Putina, poslije rata je otišao. Iz Rusije je, prema raznim procjenama, otišlo između pola milijuna i milijun ljudi. To su upravo oni ljudi koji su izlazili na protestne akcije. Da nisu otišli iz zemlje, sada bi svi bili u zatvorima.
U Rusiji se sad već govori čak i o gospodarskom rastu.
On je vrlo specifičan. Odnosi se tek na pojedine sektore. U ruskoj ekonomiji zapravo nije sve tako krasno. Koliko shvaćam, glavni oslonac putinovske ekonomije je Kina. Bez nje se ne može održati. Osim toga, postoji još jedna vrlo zanimljiva pojava: Putinovi menadžeri. Neke od njih osobno poznajem. To su ljudi potpuno liberalnih, demokratskih uvjerenja. Jako dobri profesionalci, tehnokrati koji vrlo dobro služe Putinovu režimu. Ne znam što im se pritom događa u dušama, no oni su odlični specijalisti koji vrlo dobro obavljaju svoj posao. Iskreno, njih smatram još većim zločincima od obavještajaca i generala. Jer potonji nemaju nikakvih sumnji, njihova su shvaćanja uska. Ovi, pak, što misle jedno, a rade drugo – ti su mi istinski odvratni.
Koliko su, po vama, vjerodostojne glasine da se Putin jako ozbiljno odao ezoteriji, magiji, raznim praznovjerjima, misticima, duhovnjacima… Da koristi usluge azijskih šamana i tako dalje..?
Mislim da najvjerojatnije i jest tako. Kod ljudi tog tipa, koji su se stjecajem slučajnih okolnosti našli na samom vrhu, javlja se osjećaj da su odabranici, u nekakvim mističnim odnosima s Bogom ili tko mu je već u glavi. Takvi su ljudi vrlo opasni, to je tip "poslije mene može i potop". Sav ovaj rat posljedica je osobne paranoje i karakternih crta Vladimira Putina. Nitko u njegovu okruženju, osim njega, nije želio ovaj rat. To što taj rat traje i traje posljedica je unutarnjih obilježja jednog konkretnog čovjeka.
Za koje vam se Putinove karakteristike – psihološke ili biografske – čini da ih na Zapadu ne shvaćaju?
Zapad je propustio trenutak u kojem je Putin od čovjeka pragmatika postao čovjek pasije. Trenutak, uvjetno rečeno, u kojem je lopov postao ubojica. Ne znam kad se to točno dogodilo kod njega. Moj je dojam da se to dogodilo kao rezultat ukrajinske revolucije - Majdan 2013. godine, kada se Putin jako uplašio da će se isto dogoditi u Rusiji. Nakon toga su počeli ti čudni, samorazarajući procesi kao što su osvajanja ukrajinskih teritorija: Krima, Donbasa…
A što je Zapad mogao učiniti da spriječi taj prijelaz iz pragmatičnog u pasioniranog Putina?
(Duboki uzdah) Zapad je napravio mnogo pogrešaka od 90-ih nadalje. Ni Zapad, kao što znamo, nije idealan i često se vodi kratkoročnim interesima ne gledajući naprijed strateški – što će biti sutra i prekosutra. Čini mi se da je s Putinom trebalo postupati mnogo strože i početi mnogo ranije. Agresija protiv Gruzije 2008. godine bila je već jasan signal, koji se apsolutno nije smio propustiti. Do 2022. bilo je mnoštvo varijanti kada se Putina moglo staviti gdje mu je mjesto, da ne ide dalje.
Na našoj lijevoj sceni vrlo je popularna ideja po kojoj bi, da se imperijalistički Zapad nije ubacivao u Ukrajinu 2014. na Majdanu, da je Ukrajina poštivala Minske sporazume, Putin bio drukčiji, a rata ne bi bilo. Što biste rekli na takva rasuđivanja?
Imperij postoji po svojim vlastitim zakonima. Putin pokušava pretvoriti Rusiju u imperij. Država imperijalnog tipa u plinovitom je stanju; ne stoji, nego zauzima sav prostor na koji se može proširiti. To je bicikl koji ide i ne može stati jer će u suprotnom pasti u stranu. Putinov apetit će rasti. Ako s Ukrajinom uspije sklopiti mir koji će iz njegove perspektive izgledati pobjedničkim, on neće stati na Ukrajini. Obnavljat će sovjetski imperij i dalje. Trebat će se pripremiti Kazahstan, Zakavkazje, možda Moldaviju… Baltičke zemlje? Za njih ne znam, one su ipak u NATO-u. Ali oni koji nisu trebaju se pripremiti. Zato je važno da Putin ovaj rat ne dobije.
Primijetio sam novi pristup u putinovskoj propagandi: ranije su razglašavali priču o "trećem putu" Rusije između europskog i azijskog. A sada, naprotiv – tvrde da je Rusija ta koja stoji na braniku "istinskih europskih vrijednosti", tzv. tradicionalnih.
Ide to odavno. Potpuno svjestan obrat. Putin ima ambiciju postati svjetski lider tzv. konzervativnih vrijednosti. Jer čak je i u zapadnim, demokratskim zemljama velik broj ljudi nastrojen protiv LGBT-a, prava na pobačaj, nekakvih rodnih noviteta itd. Putin sve to želi okupiti. Želi da se na Moskvu gleda kao na utvrdu takvih svjetonazora, a on da bude nekakav globalni Trump. Valja reći da, u nekom smislu, takva propaganda djeluje i ima određenog uspjeha.
Kakvu Rusiju želi stvoriti Putin?
Njegova predodžba o Rusiji je teritorij koji se prostire gdje može, a oko nje je zona utjecaja Rusije u koju ulaze druge zemlje. I on će se boriti za njih svugdje – ne samo u susjedstvu nego i u Africi, Latinskoj Americi i drugdje…
I na Balkanu?
Razumije se, na Balkanu. Razumije se. Druga je stvar što mu sve to neće uspjeti jer pati od megalomanije. Ima pretjeranu predodžbu o vlastitim mogućnostima i mogućnostima današnje Rusije. Može se eventualno pretvoriti u satelita Kine, njezina mlađeg partnera. Najvjerojatnije će tako i završiti.
Ali problem nije samo u Putinu. Svi samo o njemu govore. Putin je u neku ruku samo funkcija. Problem je u samoj ruskoj državi. Ona je takve strukture da u njoj demokracija ne uspijeva. To nije zato što Rusi imaju "ropski mentalitet" – oni su kao i svi drugi ljudi. Ruska je država povijesno ustrojena tako da se održati na okupu sve te najrazličitije narode koji jako malo sliče jedni na druge može na samo dva načina: Ili Rusija treba biti konfederacija, "Sjedinjene Države Rusije", u kojoj svaka odlučuje samostalno kako će živjeti. Čečenija odlučuje da će živjeti ovako, a Jakutija onako, dok sve njih objedinjuju određeni nacionalni projekti. Takav način u Rusiji nikad su isprobali. Isprobali su samo drugu varijantu: upravljanje strahom. Nasilno držati sve zajedno. Ako tako upravljaš, ne možeš si dopustiti demokraciju. Nemogući su stvarni parlament, slobodni mediji jer se autoritet vlasti odmah počinje podvrgavati kritici, sumnjama, i zemlja se počinje raspadati.
Mi smo to vidjeli 90-ih. Vidjeli smo kako je Rusija tada bila možda i najslobodnija zemlja na svijetu, i kako se odmah počela raspadati, i kako je Jeljcin doveo na vlast obavještajca kako bi on obnovio prvo autoritarnu vlast, a zatim diktaturu. Ako se sutra u Rusiji dogodi revolucija i dođe na vlast neki demokrat pa učini da Rusija ostane ovakva unitarna, centralizirana država, za nekoliko godina sve će početi iznova. I kod tog će demokrata biti izbor: ili će prestati biti demokratom, ili će prestati biti predsjednik. Jedini način da Rusija postane normalna demokratska zemlja koja ne predstavlja prijetnju za susjedstvo jest da se decentralizira u konfederaciju: savez autonomnih država. Tada će nestati diktature i Rusija će konačno prestati biti imperij.