Doug Leddin izgleda kao bilo koji drugi svoj vršnjak. Živi u Dublinu i radi kao konzultant u marketingu i PR-u. Osim što ima posao, prijatelje, obitelj i uravnotežen poslovno-privatni život, Doug je posljednjih deset godina u depresiji. Njegova priča, iako uobičajena, veoma se rijetko spominje i u javnosti se prema njoj odnosi kao prema tabuu, piše news.com.
Ovaj 27-godišnji Irac snimio je video u kojem objašnjava kako se osjeća posljednjih deset godina, a samo u jednom danu video kojeg je obavio na Facebooku pogledalo je gotovo milijun ljudi.
'Tijekom posljednjih deset godina, živim dva života. Život kojeg vidi moja obitelj, prijatelji, kolege i život kojeg ja vidim, život kojeg ja živim i kojeg osjećam. Ako pitate moju obitelj ili moje prijatelje što misle o meni, rekli bi da sam sretan, pozitivan, radišan i osoba od povjerenja. Pa, sve to je pomalo laž. U sebi živim potpuno drugačiji život', kaže Doug.
Nakon objave videa na društvenoj mreži, kontaktirali su ga brojni mediji kojima je rekao da je osjetio veliko rasterećenje nakon što se napokon otvorio.
'Posljednjih deset godina patio sam od depresije, bulimije i imao sam suicidalne misli', rekao je te dodao da se često osjeća usamljenim, uplašenim, nervoznim, ranjivo i slabo te ne vidi smisla u nastavku života.
Više je suicida od smrti u prometnim nesrećama
Dougovi osjećaji nisu neuobičajeni kod ljudi, a upravo se o ovoj temi veoma malo govori. Doug napominje kako je godišnje u Irskoj više smrti uzrokovano samoubojstvima nego prometnim nesrećama. Isto je i u Hrvatskoj. Prema statistici iz 2014. u prometnim je nesrećama u Hrvatskoj poginuo 348 osoba, a u istom razdoblju suicid je pokušalo 1.517 osoba, od kojih je 683 završilo oduzimanjem vlastitog života. Doug kaže kako stigma povezana s ljudima koji imaju poteškoća s mentalnim zdravljem, utječe na to da ih ljudi izbjegavaju, umjesto da im pomažu.
'Ono čega se najviše bojimo nije mračno mjesto na kojem se nalazimo ili mračna vremena kroz koja prolazimo ili ono što smo spremni učiniti. Ono čega se najviše bojimo jest da nas naši prijatelji neće razumjeti ili da ćemo ih izgubiti, da naša obitelj neće znati kroz što prolazimo ili to neće razumjeti, da će nas kolege gledati drugačije ili čak da bismo zbog toga mogli izgubiti posao. To je stigma za koju vjerujemo da postoji, a to zapravo nije tako, to nije način na koji će nas društvo gledati', rekao je Doug.
Uvjerava osobe koje imaju crne misli da potraže pomoć i razgovaraju s nekim. Kontakte za pomoć u ovakvim situacijama u Hrvatskoj možete dobiti na brojevima koji se nalaze na stranici suicid.info.
Kako prepoznati znakove upozorenja
- česti razgovori o samoubojstvu (krivo je mišljenje da oni koji pričaju o samoubojstvu zapravo ga ne žele počiniti. Ako osoba često priča, treba je pozorno slušati i pitati zašto o tome razmišlja i kako se osjeća.)
- preokupiranost smrću i umiranjem (npr. osoba otvoreno govori o želji za samoubojstvom, izražava "pozitivne" osjećaje i misli o tome ili pokušava potaknuti druge da misle kako je to ispravno učiniti).
- znakovi depresije (To je mentalno stanje karakterizirano tužnim i negativnim mislima, tipično je po bolesnim mislima krivnje i samo-optuživanja. Kod mlade osobe ponekad može biti prekriveno hiper-aktivnošću, a među starijima je povezano s uobičajenim procesom starenja).
- promjene ponašanja (npr. sklonost samo-ozljeđivanju kao rezanje, paljenje i sl.
- poklanjanje dragih stvari (Razvijanje strategije i plana samoubojstva, poručuje da osoba planira to i učiniti. Ako osoba odluči pokloniti stvari koje veoma voli, pozdravlja se na neuobičajen način ili pokušava dobiti informacije o eutanaziji… )
- dogovaranje nedovršenih poslova
- poteškoće sa snom i spavanjempoduzimanje pretjeranih rizika (npr. izbor ekstremnih sportova, ili ponašanje koje ne mari za zdravlje: ozljede, predoziranja, promiskuitet koji širi seksualno prenosive bolesti itd.
- povećana uporaba droga
- gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti