Zacijelo poznajete nekoga tko će, kad se primjerice pojavi na poslu, bez obzira na to kakva je meteorološka situacija tog jutra, ma bio i najvedriji proljetni dan, ničim izazvan iznervirano zaključiti kako je vani 'užasno', ili da je 'vrijeme katastrofa', napisao je naš bloger gospon profesor. Takvi ljudi (koji općenito svoja čemerna duševna stanja projiciraju na što god i koga god ne bi li si makar malo olakšali) vole koristiti spomenute izraze, koriste ih zapravo kompulzivno, a poštapalice su im – jer su previše pristojni da bi psovali ili prostačili, a imaju se, eto, potrebu izraziti – i pojmovi poput 'užas', 'šokantno', 'jezivo', 'strava', 'grozno', 'ja ću poludjeti', 'horor', 'stravično', i, dakako, 'dno dna'. Valja spomenuti da ih koriste opisujući u osnovi benigne situacije, koje možda mogu, ako je netko posebice osjetljiv, izazvati blagu iritaciju, ali su zapravo miljama daleko od ičega toliko tragičnog ili neugodnog da bi zahtijevalo, npr., upotrebu riječi – spomenimo još jednu koju naročito vole koristiti stanoviti portali – 'brutalno' (usput, lat. brutus: težak, glup).
Nerijetko se, kad čujem svoje bližnje, čak i one posve dobronamjerne (jer smo skloni oponašanju pa olako prihvaćamo onakav način govora za koji procijenimo da je najrašireniji), kako se, ne razmišljajući, bezobzirno razbacuju izrazima koji se nekada nisu koristili ni u crnoj kronici, a danas su neobično frekventni i u svakodnevnoj komunikaciji i u medijima, nerijetko se, dakle, pitam, a što će reći, za kojim će riječima posegnuti kad (im) se, božesačuvaj, dogodi nešto uistinu bolno, ružno ili nešto što uistinu dovodi u pitanje nečiju egzistenciju. Jer, ako je 'katastrofa' što vam konobar nije uz kavu donio i čašu vode, ili je za vas čekanje u redu ispred kakvog šaltera 'stravično' iskustvo, onda za ljude čija se iskustva doista mogu nazvati strašnima i za stvarno katastrofalne situacije više nema odgovarajućih pojmova kojima bismo ih dočarali.
A takvih iskustava, i takvih situacija oko nas, na nesreću, ima nemali broj, i čak i ako ih nazivamo pravim imenom ili im pridodajemo gore spomenute imenice i atribute, više ne uspijevamo izraziti svu njihovu strahotnost upravo zbog toga što su te imenice i ti atributi postali zloporabom toliko ispražnjeni od izvornog značenja da više ne znače ništa, ili ne znače mnogo. Ako jednakim izrazima komentiramo prometni zastoj u kojemu smo zaglavili i vijest da je u prometnoj nesreći poginulo četvero mlađih punoljetnika, oduzimamo potonjem događaju onoliko od njegove stvarne i nepojamne tragičnosti koliko stvarno nepostojeće 'tragičnosti' pridodajemo onom prvom. Posljedice su gore no što se na prvi pogled možda čini.
U zadnje pak vrijeme primijetio sam da podosta naših građana/građanki u svojim komentarima na društvenim mrežama piše kako smo dotakli 'dno dna'. Da je bilo društvenih mreža prije petnaest (ili koliko već, svejedno) godina, prilično sam siguran da bi pisali to isto, ali posve je jasno, barem meni, da nipošto nismo dotakli 'dno', i da dno niti ne postoji, jer (pro)padati se može skoro pa unedogled. Dno u ovom smislu nema dna. Stvar je u tome da se ljudima čini kako se neke stvari podrazumijevaju, da smo dosegli neke civilizacijske standarde koji su neupitni, pa se onda čude i konsternirani su kad se dogodi da neki političari lažu, kradu i da su spremni rođenu mater (domovinu) prodati za neku sitnu paru (e da bi mogli, što? kupiti si skupo odijelo i jesti po skupim restoranima). Ovo što se u nas događa jest (pro)padanje, a ne doticanje 'dna dna'.
Što će preostati, koje riječi, onome tko je uvjeren da smo na 'dnu', i da gore ne može biti, ako netko nekome u ovoj Republici, za početak, razbije nos zbog nečega što se dogodilo prije sedamdeset i kusur godina? Siguran sam da bi mnogi, da se to, božesačuvaj, dogodi, događaj opisali pojmovima poput 'jezivo', 'strava', 'grozno', 'stravično', i, dakako, 'dno dna', ali, budući da su ti pojmovi, uslijed inflacije, uslijed njihovog neprekidnog korištenja tamo gdje im nije mjesto, devalvirali, prazno će odjekivati virtualnim prostorima, i šuplje će odzvanjati po kafićima i domovima Lijepe naše do koje nam je, navodno, jako stalo. Ali, avaj!, ni razbijeni nos, hrvatski nos razbijen hrvatskom šakom (a i nos i šaka mogu biti i drugih nacionalnosti, kombinirajte), ne predstavlja doticanje 'dna', jer na putu prema dolje može se nekome razbiti i glava, a naposljetku, zašto jednostavno nekoga ne upucati kad mu se već na drugačiji način, dakle najgorim mogućim vrijeđanjem – pa živimo u demokraciji, ne? – kakvim se međusobno častimo na internetu, ne može objasniti (premda besjedimo istim milozvučnim materinjim jezikom) da je u krivu. Zašto stati i na tome, zašto sada, kad smo napokon svoji na svome, suvereni, neovisni pa nam više nitko drugi ne može biti kriv, zašto sada ne pokazati cijelom svijetu koliko smo zaista kultiviran narod pa se ne pohvatati za guše, dok napokon... dok napokon što?
Mislim, zaboga, kakvo crno/crveno 'dno dna'?! Civilizacija je tek tanka glazura ispod koje drijemaju zvijeri, zvijeri i demoni koje (i) svojim nepromišljenim riječima budimo, dozivamo i zazivamo, kao da se nismo i u osobnom životu i tijekom (nedavne) povijesti uvjerili da riječi potiču na djela, i kao da (nedavna) povijest nije prepuna uistinu stravičnih, jezivih i groznih krvoprolića.
U bezdan se, Hrvatice i Hrvati, i svi građani Republike Hrvatske, može propadati jako, jako dugo.
Ostale postove blogera gospon profesor možete pročitati na Blog.hr-u.