S graničnom policijom prošli smo divljim stazama kojima se ljudi iz BiH švercaju u Hrvatsku. Skrivani po prtljažnicima, šumama, gladni, padali su od iscrpljenosti, ali pod svaku cijenu željeli su se domoći Zapada. U nemogućim uvjetima prešli su tisuće kilometara, a sve u potrazi za boljim životom. 'Svi žele domoći se zapada, zapadne Europe, odnosno Europske unije', ističe za Provjereno Željko Kapetanović, načelnik sektora za granicu policijske uprave splitsko-dalmatinske.
Svoju životnu ušteđevinu često daju krijumčarima, no uzalud, jer ti putnici nisu svjesni da će njihov hod uskoro završiti. 'To je igra mačke i miša, dosjetljivosti krijumčara nikad kraja', priča Zoran Buljubašić, pomoćnik načelnika policijske postaje Imotski za zaštita državne granice. Već duže vrijeme termo kamerama prati ih policija, a specijalci čekaju u zasjedi. 'Njihovo je da bježe, a naše da ih hvatamo', kratko i jasno kaže Buljubašić. 'Nije lako po mraku za nekim trčati, odnosno pucati, da ne govorimo o tom', nadovezuje se Kapetanović.
Krijumčari se brzo prilagode
Ovog puta pucanja nije bilo, a policija ih čak i pušta da se ukrcaju u kamion. Taman kad su krijumčari pomislili da su prošli nezapaženo, da su sigurni događa se iznenadan prepad i uhićenje. U tri odvojene obrade, zaustavljeni su međunarodni lanci trgovaca ljudskim sudbinama. Deseci krijumčara završili su iza rešetaka, a budući da u većini slučajeva presude još nisu pravomoćne, detalji o pojedinim istragama zasad se ne smiju objaviti. Za protuzakonito prebacivanje preko granice predviđena je kazna do osam godina zatvora.
Branimir i Tomislav više od 15 godina nadziru, kako sami kažu, najtežih 100 kilometara granice u Hrvatskoj. Linija koja odvaja Splitsko-Dalmatinsku županiju od Bosne i Hercegovine, protkana je zapuštenim prijelazima i neucrtanim puteljcima. Postoje stotine divljih prijelaza i bilo bi ih vrlo lako prijeći da svaki pedalj ne nadzire patrola. 'Pokrivamo velik dio teškog terena raznih uvala brjegova, šumaraka', objašnjava Branimir Mrkonjić, policajac policijske postaje Imotski. Kada jedna organizirana skupina padne u ruke policije, nove skupine, brzo se prilagode te isprobavaju nove rute ilegalnih prelazaka.
U 6 godina azil u Hrvatskoj dobilo samo 15 osoba
'Pokušavaju nas prevariti na taj način da najprije idu dvije-tri prethodnice, tako da nas navuku da mi otkrijemo svoje pozicije pa ako otkrijemo, onda ništa ne prolazi', kaže Branimirov kolega Tomislav Šućur. Usprkos nadzoru i termo kamerama koje mogu locirati kako se kreću tijela i na 10 kilometara udaljenosti, mnogi još uvijek pokušavaju krijumčariti ljude i uspijevaju. Mnogi od uhvaćenih putnika sanjali su bolji život u Europi, a završili su u prihvatnom centru za azilante u Kutini. Od 906 zahtjeva u posljednjih 6 godina, samo 15 osoba dobilo je status azilanta. Azil mogu dobiti samo osobe koje dokažu da su u svojoj zemlji progonjene zbog rase, vjere, nacionalnosti ili političkog mišljenja. Štićenicima centra koji nerijetko dođu u Hrvatsku bez ikakvih isprava, prikupiti dokaze o progonu, iznimno je teško.
Tu se zaustavio i 25-godišnjak iz afričke države Eritreje. Isaak mu nije pravo ime, ali radi zaštite identiteta tako ćemo ga zvati. 'To je možda najgora država u Africi. Nikako se ne može dobiti dopuštenje za izlazak iz zemlje', kaže Isaak. Zbog nehumanih uvjeta u svojoj zemlji, odlučio se na dalek put s ženom i tek rođenom kćeri. Najveći problem u početku je predstavljao prelazak u susjedni Sudan. 'Teško je jer nema ulica i mrak je. To je džungla sa životinjama poput zmija. Mora se prijeći velika snažna rijeka koja te može odnijeti. Koračali smo polako, noću, zbog moje male kćeri. Samo noću smo pješačili. Danju nismo mogli zbog vojnika obje države koji nadziru granicu. Ako te zaustave, a pokušaš pobjeći, upucaju te', priča Isaak.
Zapeo u Hrvatskoj na putu od Eritreje do Islanda
Nakon iscrpljujućeg puta stigao je u Kartum, glavni grad Sudana. Sa ženom se dogovorio da će on sam pokušati teretnim brodom domoći Europe. Za nju i kćer, taj put je bio preopasan. No, nakon dva dana skrivanja u brodu, sudanska policija uhitila ga je i strpala u zatvor na godinu dana. Njegova žena nije znala što se s njim dogodilo, pa je i sama pokušala brodom na Zapad. 'Prvo je otišla u Egipat, a potom s krijumčarima je dospjela do Islanda', kaže naš sugovornik. Krajem prošle godine Isaak je izašao iz zatvora i stupio je u kontakt s ženom na Islandu. Ujak mu je pomogao prikupiti pet tisuća dolara, koliko su ga krijumčari tražili za putovnicu neke druge osobe, koja sliči njemu.
S tom putovnicom je sjeo na avion za Istanbul, a iz Turske doletio u Zagreb. 'Kada sam došao u Zagreb pokušao sam nastaviti ići dalje u zemlje Europske Unije, ali rekli su mi da to neće biti lako', kaže. U zagrebačkoj zračnoj luci dočekao ga je krijumčar iz Sudana. Putovnicu, koja mu je bila jedina nada da vidi ženu i kćer, oduzeo mu je. Tada je Isaak potražio pomoć u centru za azil u Kutini, gdje već tri mjeseca čeka odluku o njegovom statusu. Njegova budućnost je neizvjesna i više od svega, on se nada životu na Islandu sa ženom i kćeri.
Iz Gruzije drumom do Hrvatske
I dok je Isaak sam, obitelj iz Gruzije barem tješi činjenica da su zajedno. Mladi bračni par i njihov sin, već 7 mjeseci u Kutini čekaju rješenje svoga statusa. Prije dvije godine, kažu, prognani su iz svojeg sela za vrijeme Rusko-Gruzijskog sukoba. Avionom su pobjegli u Ukrajinu, a nakon godinu dana, odlučili su potražiti bolji život u Hrvatskoj. Krijumčar im je obećao da će ih za 500 eura ilegalno prebaciti. 'Ja sam mu dao 500 eura i čovjek koji je išao s nama dao mu je isto toliko. Sveukupno tisuću eura do Hrvatske', priča nam Gruzijac Igor. 'Dva puta nas je dovezao i ostavio u velikoj šumi. Oba puta je bila noć. Nismo ništa vidjeli. Pješačili smo sat vremena, pa ponovno s njim u taxi', kaže Igorova supruga Anja.
Ni sami ne znaju kroz koje su sve države prošli, a nakon nekoliko dana puta, ostavio ih je i nisu znali gdje se nalaze. 'Ja sam pročitala Beli manastir da tamo piše i onda smo tražili pomoć. Zaustavili smo policiju i tražili pomoć', priča Anja. Policija ih je smjestila u Kutinu. U pravilu, ako je azilantu i nakon žalbe, ponovno odbijen zahtjev za azil, slijedi deportacija natrag u matičnu zemlju. No, ne tako rijetko, štićenike se ne deportira odmah, već ih se jednostavno pusti da se snađu. Velik broj njih ponovno se, na ovaj ili onaj način, pokuša domoći Zapada.
Mnogi žele ostati
Gruzijska obitelj, kaže, htjela bi ostati ovdje, a njihov sin vrlo brzo se uklopio u hrvatski sustav i trenutno pohađa treći razred osnovne škole u Kutini. Ali nije jedini, većina štićenika pohađa tečajeve hrvatskog. 'Uglavnom tražitelji i tražiteljice azila koji dolaze iz arapskih zemalja vrlo brzo savladavaju hrvatski', kaže Jurja Kranjic iz Centra za mirovne studije. Mnogo izgubljenih obitelji iz svih krajeva svijeta završi upravo u Kutini. Djeca, koja većinom još ne razumiju zašto se stvaraju toliki problemi oko 'tamo nekih linija na karti', nerijetko su najbolji učenici.
'Sa djecom je zaista posebno raditi, zaista je lijepo raditi s njima, ja tu puno dobivam, jako mi je lijepo upravo zbog tih različitih, kulturoloških backgroundova i način na koji djeca vrlo rado savladavaju jezik. Ono kako radimo s djecom je uglavnom kroz crteže i na neki tako vrlo interaktivan način', ističe Kranjic. Naizgled na suprotnim stranama, no i policiji je iznimno drago kada vide kako se ilegalni migranti, koje često uhite iscrpljene i izgladnjene, uspješno oporavljaju od užasa krijumčarenja. Poznata balkanska ruta švercanja cigareta, droge, oružja i ljudi, dosad je češće išla preko granice sa Srbijom. No, zbog učestalog presijecanja krijumčarskih lanaca, pomiče se na jug, a hrvatska policija zasad se uspješno nosi s novim trendom.
Prošle je godine 300 osoba manje nego 2008., ilegalno pokušalo preći državnu granicu. 2009. godina bilježi i manje pokušaja prebacivanja. Podatak koliko stvarno ilegalnih migranata sa željom za boljim životom prolazi Hrvatskom iz dana u dan, nitko ne može znati. Nemilosrdnih krijumčara, hrvatski zatvori su, iz godine u godinu, sve puniji.