Bjelovarske policajce tereti se za događaje nakon pada vojarne 'Božidar Adžija' u Bjelovaru 29. rujna 1991. godine, kada su zarobljeni pripadnici JNA Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Mirko Ostojić, Ivan Hojsak i Boško Radonjić odvedeni u prostorije za zadržavanje PU bjelovarske, gdje je već bio civil Savo Kovač.
Prema optužnici, u noći na 4. listopada svi su odvezeni u šumu Česma kod Malog Korenova, gdje su poubijani, a Savo Kovač preživio je s teškim ozljedama.
Markešića se teretilo da je tada dežurnom policajcu Tihomiru Wagneru rekao da će doći specijalci i odvesti zarobljenike, a ostale optužene da su došli po ključ od prostorija gdje su zarobljenici bili zadržani te su na taj način omogućili nepoznatim počiniteljima da odvedu zarobljenike i strijeljaju ih.
To je inače bilo treće suđenje za to djelo, a optuženi su dosad bili oslobođeni.
Optužnica je na ovom suđenju bila i promijenjena, pa im se, umjesto počinjenja ratnog zločina, sada na teret stavlja pomaganje u ratnom zločinu.
Raspravni sudac Zdravko Pintarić u kraćem obrazloženju presude istaknuo je da je tijekom postupka utvrđeno da je 29. rujna 1991. došlo do napada iz vojarne na Bjelovar, da su hrvatske oružane snage zauzele vojarnu te da su zarobljeni vojnici odvedeni u PU bjelovarsku, gdje je već bio civil Savo Kovač, kojega se sumnjičilo da je bio snajperist. Utvrđeno je i da su zarobljenici odvedeni u šumu i strijeljani, da je ranjeni Kovač došao do kontrolnog punkta, odakle je u dežurstvo PU javljeno što se dogodilo, a što je dežurni Wagner i zabilježio u knjigu dežurstva.
Sud je utvrdio i da je prvooptuženi Markešić počinio radnje za koje se tereti, odnosno da je najavio dolazak specijalaca po ključeve te da su ostali optuženici ključeve i preuzeli. To je, pojasnio je sudac, utvrđeno na temelju Wagnerova iskaza koji je dao tijekom istrage. Iskaz je tijekom rasprava mijenjao, što je sud ocijenio kao pokušaj dovođenja u sumnju iskaza koji je dao u istrazi u cilju otklanjanja kaznene odgovornosti optuženih.
Sudac je istaknuo i da je kod optuženih postojala svijest o tome da pomažu počiniteljima i iako su tvrdili da nemaju veze s događajem, ne postoji nijedan dokaz da su radnje za koje ih se tereti poduzeli s nekim drugim ciljem.
Sud optuženima nije našao nijednu otegotnu okolnost, a kao olakotno ocijenio je njihovu dosadašnju neosuđivanost, uzdržavanje malodobne djece, sudjelovanje u Domovinskom ratu, sređen obiteljski život te okolnosti u kojima je došlo do počinjenja djela, odnosno ulogu oštećenika u ratnim događanjima.
Svi optuženi branili su se slobode, a tijekom suđenja izjavili su da se ne smatraju krivima i da nemaju veze s događajem.