Jedna od najpoznatijih, možda i najutjecajnija priča koja je uvelike pomogla u eskalaciji rata, a zasigurno i u pridobivanju najvećeg broja dobrovoljaca sa srpske strane koji su se pridružili JNA u Vukovaru, bila je ona mladog fotoreportera Gorana Mikića koji je u televizijskim nastupima, kako je sam rekao 'svjedočio' o ubijenoj srpskoj djeci.
'Oni su povadili to iz podruma. To je bilo na gomili. Spajali su glave, tijela. To je sve izgledalo stravično. Probao sam snimiti. Ustao sam, međutim, prašili su meci oko mene i jedan od vojnika je repetirao pušku i naredio mi da to pustim jer bi i ja mogao poginuti', rekao je Mikić u Dnevniku RTS-a 1991. godine. Kasnije je, suočen s izvještajima stručnjaka za sudsku medicinu, koji su nakon obilaska terena kako bi pronašli djecu o kojoj je bilo riječ, ustvrdili da takvi leševi na području Vukovara ne postoje, opovrgnuo svoje navode. No, za ispriku počinjene štete bilo je kasno. Pod dojmom 'svjedočanstva' Srbi su se sve masovnije prijavljivali za odlazak na ratišta. Obmanjena je bila i svjetska javnost do koje je također stigla ova upečatljiva priča. Objavljena laž ima utoliko veću težinu jer je javnosti plasirana upravo na dan kad se događalo masovno ubojstvo na Ovčari.
Mikićeve izjave o masakriranoj djeci zamotanoj u plastične vrećice bile su samo nastavak već dobro podgrijane namjere srpskih medija za mobilizaciju Srba u rat u Hrvatskoj. Svakodnevno su takve informacije, prema nekim procjenama, stizale do više od tri milijuna stanovnika.
Hrvati su, naročito u televizijskim prilozima, prikazivani kao ustaše kojima je krajnji cilj smrt svih Srba u Hrvatskoj, a novinskim člancima i televizijskim prilozima preuveličavala se opasnosti te tako neminovno širila atmosfera straha i mržnje.
'Ustaše i belosvetske horde plaćenika i pljačkaša baš u tome – u pljački, nalaze svrhu ratovanja. Na teritorijama koje su još za sada pod njihovom kontrolom vlada haos i bezakonje. Malobrojno srpsko stanovništvo koje nije uspelo da izbjegne, trpi neviđen teror. Materijalna dobra koja su Srbi na ovim prostorima vekovima sticali nestalo je, a ono što se ne može poneti uništeno je i razrušeno. Ustaško vrhovništo je u svoj pakleni plan uništenja srpskog naroda, sem šiptara sa Kosova i Metohije i iz Makedonije, uključilo i narkotike. Budući bojovnici se na poligonima za obuku drogiraju tako da na front dolaze kao neizlečivi narkomani. Oni u svojim borbenim kompletima, zavisno od afiniteta, nose heroin, morfij, LSD i kombinuju ih s alkoholnim pićima. Protiv tako drogiranih i praktično neuračunljivih, vrlo je teško ratovati. Pogotovo ako se uzme u obzir da su se hrvatske vlasti od kraja Drugog svetskog rata naovamo, vrlo temeljito spremale za ovo što se sada događa. Jedan od primera koji ovo potvrđuje je i Vukovar, grad u zapadnom Sremu koji je pretvoren u pravo utvrđenje. Borbe za oslobođenje ovog grada vode se danonoćno, a oslobodioci se bore bukvalno za svaku kuću', objavljeno je u televizijskom prilogu na RTS-u 1991.
'Osvajana je kuća po kuća, a u tom paklu ustaše su minirale čak i ljudske leševe i uginule životinje', objavljeno je u prilogu srbijanske televizije.
Početkom studenog, danima prije pada Vukovara, srpske 'Večernje novosti' spominju kako je 'počela odlučujuća bitka za Vukovar', a evocirajući zločine iz Drugog svjetskog rata, u člancima pišu o 'radnim logorima' koje pripremaju Hrvati. List 'Novosti' također piše o logorima s naslovom 'Užas kao ’41.' i nadnaslovima poput 'Hrvatska soldateska krenula na potpuno uklanjanje srpskog naroda i slamanje JNA u Zapadnoj Slavoniji', te objavljuje tekstove s emotivnim nabojem: 'I progon i pokolj', 'Zbeg', 'Genocid' i slično.
'Naslov teksta je 'U zbeg sa unukom' a u tekstu piše da Srbi 'u neprekidnim kolonama žene starci i nejač beže od histeričnih Tuđmanovih oružnika koji ne prezaju ni od najsvirepijih zločina'. Tekstovi su objavljivani desetak dana prije pada Vukovara i služili su da uplaše stanovništvo Srbije i onima koji su se kolebali, učvrste uvjerenje da, ako Srbi i JNA ne osvoje Vukovar, da će ustaše doći u Srbiju', napisala je Žarka Radoja u članku objavljenom u E-novinama te dodaje kako se mediji nisu libili objavljivati ni ' jezive priče o klanju srpske djece po slavonskim selima, ogrlicama od dječjih prstića, zlatnim zubima izvađenim civilima, genocidnim planovima ustaša, te slike leševa, izbjeglica i razorenih naselja.'
U uvjetima ratnog okruženja i neumoljive psihoze straha bilo je lako plasirati lažne i preuveličane slike događaja s ratišta. Na pitanje jednom osumnjičeniku za terorizam koji je u Hrvatsku došao s oružjem, kamo je (pod dojmom onoga što je gledao na televiziji u Srbiji) krenuo s tim oružjem - on je odgovorio kako je, nakon nekoliko dana što je proveo u Hrvatskoj, primijetio da su stvari drugačije nego se o njima govori u srpskim medijima: 'Ne bih znao točno određeno reći (kamo sam krenuo), ali kod nas se vodi jedna oštra kampanja prema svemu što se ovdje događa. Sasvim se drugačije stvari prikazuju nego što jesu. Recimo televizija i novine vode jedan oštar propagandni rat. Priča se da su Srbi ugroženi, da ne mogu ovdje živjeti, da ih protjeravaju, da napuštaju ognjišta. Međutim, koliko sam ja ovdje, stvar je daleko obrnuta. Krenuli smo s ciljem braniti srpski narod. Međutim, to je jedna velika zabluda. Poručio bih svoj omladini Srbije da ne slušaju laži, provokacije i obmane kojima ih zasipaju i uče da mrze jedni druge.'
Bez suzdržavanja u prime timeu najgledanijih televizija izmjenjivali su se kadrovi mrtvih ljudi, leševi žrtava koje su srpski mediji proglašavali stradalim Srbima, a Hrvati stradalim Hrvatima. Ponekad su isti prizori, odnosno iste snimke bile emitirane na obje strane, koje su pri tom iste žrtve svojatali, govorili da su Srbi, odnosno Hrvati, ovisno o televizijskoj kući koja ih je emitirala. Pri tom nije bilo zadrške u prikazivanju, ne samo mrtvih ljudi i ubijene djece već i krupnih kadrova detalja ozljeda preminule osobe.
Takva zlouporaba medija, samo je pojačala sve prisutniju netrpeljivost ljudi koji su do nedavno bili susjedi, živjeli u istim ulicama, išli u iste škole. Iako godinama guran pod tepih, o ovom se problemu počelo govoriti, a njime se bavi i Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu. U Hrvatskoj je situacija drugačija.
'Ratno izvještavanje u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj ipak je ostala nezavršena priča. Činjenica je da su se novinari snalazili kako su znali i umjeli, pri tom – većina – pod pritiskom imperativa – Kako izvještavati iz svoga rodnog grada/sela kad je napadnuto? Mnogi se novinari nisu snašli u tom zahtjevnom poslu, i događale su se velike greške u stilu poznate sintagme 'i prešutjeti ako treba za domovinu'. O nenamjernim greškama mogu govoriti samo novinari koji su ih činili, ali o namjernom poticanju kriminalizacije čitavog jednog naroda bi se trebalo govoriti temeljem objavljenih tekstova ili poglavito televizijskih priloga koji vjerojatno postoje u arhivi hrvatske državne televizije. Koliko znam, u Hrvatskoj, nije bilo nikakvih presuda protiv novinara ili urednika koji su prakticirali ratnohuškačke izvještaje u medijima. Nije čak bilo nikakve isprike, a kamoli što drugo. Upravo suprotno, rekla bih, novinari koji su neprimjereno izvještavali o ratu bili su nagrađeni boljom pozicijom u svojem mediju. Nažalost. Prema dokumentima koji su sakupljeni u nekoliko sjajnih dokumentarnih filmova koji dolaze iz susjednih država, a odnose se i na izvještavanje o napadima na Hrvate ili sukobe u Bosni i Hercegovini, neki su novinari postali sveučilišni nastavnici i danas, valjda, uče studente i studentice kako (ne)treba izvještavati u ratu', smatra Gordana Vilović, stručnjakinja za etiku novinarstva.