'Ne treba zaboraviti da su i sarajevski Srbi nakon Daytonskoga mirovnog ugovora masovno napustili svoje domove pod argumentom da žele živjeti isključivo u 'srpskoj državi' pa im je bilo neprihvatljivo prihvatiti vlast Federacije BiH', podsjeća hrvatski povjesničar Nikica Barić, koji je prije tri godine objavio knjigu 'Srpska pobuna u Hrvatskoj, 1990.-1995.'
>> 'Hrvatska je etnički očistila hrvatske Srbe'
Barić napominje da se - uzme li se u obzir da je poslije u promijenjenim okolnostima izvedena postupna reintegracija Podunavlja i da je srpsko stanovništvo ostalo živjeti na tom području - može reći da bi isto to uspjelo i srpskom stanovništvu u zapadnim dijelovima 'Krajine' da je njihovo vodstvo pokazalo volju za kompromisom i prihvaćanje autonomije u sklopu Hrvatske.
'No, od početka do kraja oni su ustrajavali isključivo na srpskoj republici odvojenoj od Hrvatske, a ujedinjenoj s Republikom Srpskom i tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom', kazao je.
Kako navodi Barić, ministar Jeremić bi se mogao prisjetiti da je krajinski predsjednik Milan Martić početkom 1995. izjavio da se rat između Hrvatske i 'Krajine' mora završiti 'pobedom jedne i porazom druge strane' jer se - dok se to ne dogodi - 'neće i ne može završiti'. Tako je na kraju i bilo, upravo zato jer je to bio izbor vodstva krajinskih Srba, a na štetu i tragediju vlastitog naroda.
Po Barićevoj ocjeni, ministar Jeremić preko UN-a pokušava osigurati ostanak Kosova u sastavu Srbije, a istodobno zaboravlja da je Vijeće sigurnosti od 1992. do 1995. donijelo mnoge rezolucije u kojima je potvrdilo teritorijalni integritet Hrvatske.
Srpski vođe u Kninu su se na sve te rezolucije, kako podsjeća, oglušili, a nisu im bile prihvatljive ni ponude Zagreba da prihvate autonomiju u kotarima Glina i Knin u skladu s hrvatskim ustavnim zakonom.
'Ministar Jeremić zaboravlja da je i Opća skupština UN-a u prosincu 1994. donijela rezoluciju o Hrvatskoj u kojoj je pozvala Beograd da prestane s mjerama integracije hrvatskih područja pod srpskim nadzorom u svoj sustav. Ako se uzme u obzir da je npr. samo u srpnju 1994. u postrojbama krajinskih Srba bilo 1227 profesionalnih oficira i podoficira pripadnika Vojske Jugoslavije, onda su i tvrdnje ministra Jeremića o tome da Srbija nije ugrozila ničiji teritorijalni integritet u najmanju ruku apsurdne', izjavio je.
Podsjeća kako su srpski vođe u Kninu početkom 1995. jednoglasno odbili Plan Z-4 iako im je on nudio položaj 'države u državi', a u srpnju iste godine, zajedno s bosanskim Srbima, krenuli su u napad na Bihać, inače zaštićeno području UN-a. Tada je Sarajevo pozvalo Zagreb u pomoć kako Bihać ne bi doživio sudbinu Srebrenice. Hrvatska je pomogla u deblokadi Bihaća, a istodobno je, nakon višegodišnjega neuspješnog mandata mirovnih snaga UN-a, vojnom akcijom oslobodila svoja područja, navodi Barić.
Napominje kako su Srbi 1990., i tada uz potporu Beograda, krenuli u pobunu protiv Hrvatske s argumentom da ne žele živjeti u