'Zašto, o zašto'... pita se glavni lik, očito uzbuđen i rumenih obraza. 'Možda sam bio najslabija karika? A možda su od samog početka igrali na kartu da me iskoriste?' Nesiguran i bijedan gužva rub svog sakoa i ponavlja mantru: 'Istina je voda duboka u kojoj se ja ne mogu utopiti!'
Jedno je sigurno - sapunica se nastavlja: novinari imaju teme za izvještavanje, publika za praćenje, pa se tako manje misli o cijenama koje vrtoglavo rastu, a i lakše se podnose najave novih poskupljenja.
Ta hrvatska sapuničarska mantra nas tješi dok ujutro vodimo klince u skupe privatne jaslice jer mjesta u državnima nema; to nam olakšava bol kad prebiremo po novčaniku tražeći možebitne zalutale kune; to nas potiče kad za pregled na uputnicu moramo čekati mjesecima...
Svi ovi problemi su minorni u odnosu na lika koji se osjeća k'o prodan od braće. Od strane kulta s kojim se ne mogu uspoređivati ni najjača sapuničarsko-scenaristička imena ne samo hrvatskog, već ni svjetskog predznaka. Jer to što su oni u stanju zakuhati, teško tko može 'provaliti'. A kuha nam se već dugo, dugo. Toliko dugo da se već sve raskuhalo pa nije za ništa drugo nego za baciti.
I tako, dok se braća (i sestre) razbacuju našim resursima, a mi nemoćno buljimo u njih i ne vjerujemo što se događa, država tone sve dublje. Naravno da svi znamo kako se izvući iz krize no u klupko političkih kalkulacija ne smije se dirati pa nam spasa uskoro nema. No, zato svako malo imamo neke antikorupcijske predstave, prezentacije pravednosti aktualne vlasti te njihove veličanstvene govore kojima bismo se kao trebali diviti.
No ispada ipak da se više divimo moći neke bakterije koja svojom snagom prijeti čitavom svijetu te smo više zabrinuti za sudbinu Meksičkog zaljeva zbog izlijevanja nafte nego za sudbine naših političara koji dolaze i odlaze. Problem je jedino taj što dolaze praznih, a odlaze punih džepova.