Festival europske kratke priče, jedan od najstarijih književnih festivala posvećenih toj književnoj formi, ponovno dolazi u Zagreb i Rijeku. 16. godinu zaredom FEKP dovodi najveće domaće i strane kratkopričaše pred zagrebačku i riječku publiku, gdje će u različitim prostorima kulture autori i autorice pričati i čitati svoju Europu. Jedni gledajući je očima putnika, drugi useljenika, neki azilanata, a neki domaćina. Tema ovogodišnjeg Festivala upravo je luka Europa, Europa kao prostor susreta i razmjene, točka polaska, odlaska i povratka.
Ono po čemu se FEKP razlikuje od većine drugih hrvatskih festivala suradnja je s domaćim nakladnicima, stipendiranje i usavršavanje mladih prevoditelja, sistematski rad na tome da se preko kontakata proizašlih iz festivalskih druženja Europi predstave suvremeni hrvatski pisci.
Festival započinje u nedjelju, 28. svibnja, neformalnim otvorenjem kodnog naziva „Čuvajte se: hrvatski pisci kuhaju!“, na kojem domaći pisci Zoran Ferić, Senko Karuza, Robert Mlinarec i Ivica Prtenjača kuhaju za svoje inozemne kolege, a nastavlja se službenim otvorenjem u kazalištu Gavella, gdje Roman Simić, umjetnički direktor Festivala o nastanku priče razgovara s jednom od najznačajnijih škotskih autorica Janice Galloway i dobitnikom prestižne Bookerove nagrade DBC Pierreom. U foajeu Gavelle prvu će vas festivalsku večer rasplesati Rasputin Orchestra tradicijskom glazbom srednje i jugoistočne Europe s naglaskom na romskoj glazbi, sevdahu i panonskim melodijama.
Ove godine publika će moći uživati u šarenoj paleti nekih od najpoznatijih autora današnjice:
Bronka Nowicka
Čitajući prozne fragmente Bronke Nowicke (1974.), niste sigurni je li riječ o prozi, poeziji, poeziji u prozi ili lirskim, nadrealnim i pomalo filmskim mikrosekvencama. Nije ni čudno s obzirom na činjenicu da je riječ o svestranoj umjetnici koja je završila i slikarstvo i filmsku režiju te drži doktorat iz multimedija. Sve se to iznimno uspješno preslikalo u njezinu knjigu Nakarmić kamień (ili Nahraniti kamen) čije slike predivno teku evocirajući pritom pomalo bizarne, ali fino oslikane krajolike. Dobitnica je nagrade Nike te je ujedno i jedina debitantica koja ju je osvojila.
Chika Unigwe
Chika Unigwe (1971.) rođena je u Nigeriji i pamti kako je Flora Nwapa, prva afrička spisateljica koju su objavili u Ujedinjenom Kraljevstvu, znala dolaziti u osnovnu školu koju je pohađala i kako se divila autorici čije su je knjige vodile u druge svjetove. Otkako se preselila u Belgiju, napustila ju je jedna od muza i više nije u stanju pisati poeziju, samo prozu. Izmještenost i neuklopljenost neke su joj od središnjih tema, a tomu, osim osobnog iskustva, vjerojatno pridonosi činjenica što piše na dvama jezicima: engleskom i nizozemskom. Tragedije u njezinim pričama variraju od individualnih do univerzalnih, a nerijetko su i jedno i drugo.
DBC Pierre
Dirty But Clean Pierre (1961.), pravim imenom Peter Finlay, rođen je u Australiji, a živio je po cijelom atlasu. Naglasak mu je neobična mješavina, hrapav bariton s primjesama australskog, irskog i još pokojeg podneblja. Takva mu je i proza. Duhovita, jednostavna, nepretenciozna, šarmantna, sastavljena od svega i svačega te lucidna. Nakon desetljećā provedenih u maglama objavljuje roman Vernon God Little i osvaja prestižnu Bookerovu nagradu na zgražanje akademika, kritičara i ostalih što nose blejzere i pletene prsluke. Kad već Patrick Rafter nije osvojio Wimbledon. Time otplaćuje dio dugova (ako mu je vjerovati, petinu ili šestinu). Na talk showovima pojavljuje se s čašom piva.
Guillermo Martinez
Guillermo Martinez (1962.) najprevođeniji je argentinski autor koji uspješno spaja noćne more srednjoškolaca: književnost i matematiku. Nije mu strano ni posegnuti za mitovima, pa ćete u njegovim tekstovima naići i na reinterpretacije Fausta i Prometeja. U prozi, recimo u Oksfordskom nizu, spaja detektivski i istraživački mozak s umom matematičara, tvoreći pritom nešto nalik na suvremenog Sherlocka Holmesa. Jedan je drugi argentinski autor posegnuo za boksačkom analogijom kada je riječ o prozi. Ako slijedimo tu analogiju, onda je Martinez nepredvidiv boksač za kojeg nikada ne znate iz kojeg će vas kuta napasti. Možda čak posegnuti za pištoljem i upucati.
Hassan Blasim
Hassan Blasim (1973.) rođen je u Iraku iz kojeg zbog svojih redateljskih podviga koji nisu bili po volji režimu 2004. kao izbjeglica odlazi u Finsku. Njegova proza kao da je posljedica sudara tih dvaju svjetova. Piše zapadnom oku neugodne priče koje su groteskne, morbidne, prepune krvi, klanja, ali i nevjerojatne topline, humanosti i magičnosti. „Vama je važan samo užas“, napisao je i nastavio pisati predivno stravične i okrutno lijepe priče koje preuzimaju iz usmene književnosti i arapskog kanona jednako kao iz Kafke, Borgesa i Cortázara. U njegovim svjetovima magična i mitska bića žive rame uz rame s ubojicama, izbjeglicama i ljudima koji jednostavno žele voditi dostojanstven život.
Igiaba Scego
Igiaba Scego (1974.) rođena je i živi u Rimu, roditelji su joj iz Somalije, a iz proze joj se dâ iščitati da joj ideja strogo određene nacionalnosti i nije najmilija. Sinkretizam somalijskog podrijetla i života u Italiji jedna je od fokalnih točaka njezine iskrene proze, kao i pitanje kolonijalizma, izbjeglica, šovinizma te suodnosa zapada i Trećeg svijeta. Kaže kako joj u putne torbe nikada ne stane sve što bi htjela i da joj treba torbica a la Mary Poppins. Piše članke za tjednik Internazionale i dnevnik L'Unità, to vam govori o kakvoj je autorici riječ.
Janice Galloway
Janice Galloway (1955.) dolazi iz Škotske i jedna je od istaknutijih suvremenih autora tog podneblja. Kad se James Kelman prvi put susreo s njezinim djelom, ostao je začuđen kako dotad nije čuo za Janice. A onda je shvatio da zapravo čita njezino debitantsko djelo. Proza joj je tvrda, surova i brutalno realistična, ali istodobno posjeduje meke, gotovo pa sfumato impresionističke obrise. Odlikuje ju nevjerojatan osjećaj za ritam i tematska raznovrsnost (od poljubaca, zaljubljenosti do neke vrste distopije), a svaka joj rečenica teče i pogađa nevjerojatnom preciznosti. Rečenice su joj moćne i lirski nabijene. Sama kaže kako je oko za detalje razvila promatrajući svijetu u užasutoj, okamenjenoj, a ne dostojanstvenoj tišini.
José Luís Peixoto
Kada José Saramago za nekog autora kaže kako mu je najugodnije otkriće recentne portugalske književnosti te da ne sumnja da će postati velik autor, onda je možda, odnosno, onda je sigurno razumno provjeriti o čemu je riječ. To je slučaj Joséa Luísa Peixota (1974.), iznimno svestrana portugalskog autora kojem književna raznorodnost ne predstavlja problem iako preferira roman. Blijedi, dugokosi ljudi koji se odijevaju u crninu bit će oduševljeni činjenicom da je surađivao s portugalskim gothic metal-bendom Moonspell. Život mu je, njegovim riječima, bipolaran. Ili doma, u Portugalu, piše, ili putuje po književnim festivalima, promovira svoje knjige i piše.
Ondjaki
Ondjaki (1977.), pravim imenom Ndalu de Almeida, Angolac koji živi u Brazilu, govori kako njegova proza nije magijski realizam. Kad u Angoli ispriča priču, kaže kako mu nitko ne govori da ima nevjerojatnu maštu, nego ga pitaju u kojem se susjedstvu priča dogodila. Roditelji su mu se borili uz Chea ne bi li Angola izborila neovisnost od Portugala, a on odmalena čita Sartrea. Pisati je počeo tako što je izdavaču, koji je pripremao antologiju priča o angolskoj nezavisnosti, rekao da je upravo to tema njegova romana koji će dovršiti za dva mjeseca. Proza mu je jednostavna u najboljem smislu te riječi, šarena, vibrantna, katkad mračno satirična, prepuna bistrih, britkih komentara na aktualna i katkad ne tako aktualna politička zbivanja.
Rosa Montero
Rosa Montero (1951.) rođena je Madriđanka i torerova kći. Prvu kratku priču napisala je s pet godina, a glavni je lik bio miš koji govori, dok se radnja njezinih zadnjih djela odvija u univerzumu koji su popularizirali spisatelj Philip K. Dick i redatelj Ridley Scott, pa možemo reći da joj širina nikada nije bila problem. Za sebe kaže kako je organski pisac i da je za nju pisanje prirodno koliko i disanje. Kod SF-a najviše voli što o starim stvarima može progovarati u novim i moćnim pričama. Obje su izjave, barem u njezinu slučaju, istinite.
Asja Bakić
Asja Bakić (1982., Tuzla, BiH) svoju poetiku opisuje u pet riječi: kratko, jasno, humoristično, ironično i angažirano. Bila to poezija, proza ili njen novinarski angažman u pravu je. Mnogim autorima angažirana književnost zvuči usiljeno, čak i lažno, kod nje je feminizam (za koji kaže da prolazi iz antifašizma i općenito iz borbe protiv ugnjetavanja) i bilo koja vrsta aktivizma gotovo pa neizbježna. Kaže kako piše manje nego što bi trebala i da joj poezija ide lakše od proze. Vrsna polemičarka, nije joj se pametno zamjeriti. Pitajte Jelenu Veljaču.
Te mnogi drugi domaći i strani autori. Točan program i detaljnije informacije potražite na - službenim stranicama festivala.