Šibensko zaleđe – mjesto gdje, osim kamena, čovjek nema što vidjeti. Tek pokoja kućica odaje da ondje netko i živi. U staroj školi u Unešiću nalazi se hrvatska tvornicu telefona. Zašto baš u staroj školi, objasnio nam je Boris Belamarić, vlasnik tvornice: 'Ja sam odlučio to napraviti u ovako nerazvijenim područjima upravo zato da bi razvili jednu proizvodnju, iz prostog razloga što tako sprječavamo raseljavanje. Već je 13 godina ova tvornica ovdje. Mi smo od općine Unešić, koja nam je izašla u susret, po povoljnim uvjetima dobili staru školu pod uvjetom da zapošljavamo minimalno pet žena iz ovoga kraja'.
Razmišljanje prosječnog potrošača glasi otprilike ovako: 'Što je domaće nije baš uvijek dobro, nego je bolje strano' Trenutno u Free portu radi osam žena, koje svakodnevno sastavljaju, provjeravaju i servisiraju telefone. Za slaganje jednog, potrebno im je svega 25 minuta. Belamarić objašnjava da su žene, kada je elektronika u pitanju, mirnije i staloženije u poslu od muškaraca. A tamo gdje žene ostaju na svojim ognjištima i muškarci ostaju ili se vraćaju. U tvornicu je, kaže Belamarić, uloženo više truda, vjere i borbe, nego novca. Financijsko ulaganje procjenjuje na 800.000 eura. U ovom postavu žene mogu proizvesti 6.000 telefona mjesečno ali nema potrebe jer domaće tržište njihove proizvode nije prepoznalo. Telefone tako izvoze u Srbiju i BiH, a naši kupci mogu ih pronaći tek u Hrvatskoj pošti i Pevecu.
Direktorica Free porta, Sanja Durlen, ističe da se kompanija jako teško bori za svoj dio kolača na tržištu: 'Hrvatski smo proizvođači, ali podrške baš i nemamo. Imamo doduše dosta pozitivnih reakcija i to nas u biti drži'. Belamarić pak dodaje da bi situacija bila puno bolja, kada bi, primjerice, samo javna poduzeća, policija ili vojska umjesto Panasonica i Siemensa u kancelarijama imali njihove telefone. I tvornica bi tada mogla raditi u dvije smjene, punim kapacitetom.
Cijenom konkurentni, s manje od 0,3 posto kvarova, u tvornici su s razlogom ogorčeni. Od pohvala se, kažu, ne živi. Treba im tržište. Ovako, radiš za banku, državu, dobavljače… I završiš, u najboljem slučaju, na pozitivnoj nuli. Pa što onda tvornicu drži na životu? Jednostavno, želja da stalno izmišljaju nešto novo. Uz telefone, ozbiljno su angažirani na razradi satelitskog sustava za praćenje brodova, koji su već i kupci prepoznali. 'Mali od palube' na svjetskom tržištu nije novost, ali ova mala kompanija softver je napravila sama. Sustav prati sve – od brzine broda, do prekoračenja brzine. Ako dođe do sudara, moguće je rekonstruirati kuda je brod sve plovio, gdje mu je bila krma, a gdje pramac.
Na sličnom principu radi i 'Nebesko oko', sustav namijenjen praćenju cestovnog prometa pomoću američkog satelita. No, tu idejama nije kraj. Durlen pojašnjava: 'Imamo upite za kućne ljubimce, za praćenje njih, kao i za kontrolu starijih ljudi, znači kad odu do dućana ili negdje van kuće, da se ne izgube'. Belamarić dodaje kako sustav može imati i drugu namjenu: 'Npr., naši vojnici su u Afganistanu i mi im damo ovakve naše male uređaje da ih drže u džepu. Naše zapovjedništvo vidi gdje su točno u Afganistanu i što rade'.
Inovativna kompanija osmislila je i druge proizvode – podlogu za miš, koja je ujedno i telefon, a za mobitele – dvije kartice u jednoj. No, praktičnost njihovih izuma tržište nije prepoznalo u dovoljnoj mjeri. Durlen smatra kako je problem u načinu razmišljanja prosječnog potrošača koji otprilike, glasi ovako: 'Što je domaće nije baš uvijek dobro, nego je bolje strano. Znate, kad dođete u dućan pa vidite Panasonic ili nekog drugog proizvođača prije ćete to uzeti nego neki naš hrvatski proizvod'.
Malu tvornicu iz Unešića svi rado ističu kao simpatičan primjer uspjeha usred šibenskog kamenjara. Umjesto da je dožive kao inovatora kakvog ima malo tko u svijetu…