Četrdesetogodišnji Bižić, osuđen je sa svojim sumještaninom Zdravkom Kozulićem zbog ubojstva susjeda Save Petrovića 1997. godine.
Prije dvije godine odbijena mu je molba za pomilovanje. Policija je po nalogu kaznionice raspisala tjeralicu.
Bižić je kaznu služio u poluotvorenom odjelu kaznionice, a u nedjelju mu je dopušteno da ode do telefonske govornice za zatvorenike na drugom odjelu.
No, poslijepodne, prilikom prozivke nadležni pravosudni policajaca otkrio je da Bižića nema. Odmah je pokrenuta potraga i obaviještena policijska postaja u Ivancu.
Ne otkrivajući identitet bjegunca, u Upravi za zatvorski sustav kažu da je riječ o zatvoreniku koji do sada nije kršio zatvorski kućni red te da je 'u ostvarivanju svog pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora bio ocjenjivan uspješnim'.
Napominju i da, sukladno zakonu, upravitelj kaznionice obvezno razmatra smještaj zatvorenika u odjel s blažim uvjetima nakon polovice izdržane kazne, što je slučaj s Bižićem.
U priopćenju Uprave za zatvorski sustav ne kaže se je li pokrenuta unutarnja istraga o mogućim propustima u osiguranju i odgovornosti zatvorskog osoblja.
Bižić je odslužio više od polovice kazne na koju je osuđen zbog ubojstva susjeda Save Petrovića kojega je 1997. godine, zajedno s još jednom osobom, nasmrt pretukao.
Iduće je godine osuđen, no do 2001. bio je u bijegu. Na suđenju 2002. ponovno je proglašen krivim i osuđen.
U policijskoj tjeralici, objavljenoj i na MUP-ovoj internetskoj stranici, piše da služi kaznu zbog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva i ubojstva te da je visok 179 centimetara i ima kestenjastu kosu.
Inače, iz hrvatskih je zatvora od 1996. do 2007. pobjeglo 99 zatvorenika, od kojih je većina pronađena.
Jedan od najspektakularnijih bjegova bio je onaj ubojice i silovatelja pokojnog Ivana Klišanića, kojega su mediji prozvali monstrumom iz Rakova Potoka.
On se prije zakazanog pregleda u Domu zdravlja s pomagačem dogovorio da mu ostavi oružje u košu za smeće pokraj ulaza u ambulantu. Kada je uzeo oružje, pobjegao je automobilom koji ga je čekao vani.
Najveći skupni bijeg zabilježen je u Zagrebu 1995. godine, kada su trojica zatvorenika prerezala rešetke na prozoru i pobjegla preko krova. Dvojica su uhvaćena za nekoliko dana, a treći je otišao u Njemačku i uhvaćen je tek nakon tri godine.
Bjegovi iz zatvora i tijekom sprovođenja u pravilu su vezani uz propuste pravosudne policije, a u Upravi za zatvorski sustav smatraju kako se većina bjegova iz hrvatskih zatvora dogodi neplanirano, kada se zatvorenicima ukaže mogućnost.
Život iza rešetaka nakon vraćanja u zatvor za bjegunce je još teži jer stegovno odgovaraju, gube određena prava, a i kazna im se produljuje za vrijeme provedeno u bijegu.