Uz koliko toliko dostojanstveno izvlačenje iz Vijetnama, osnovni cilj američkog predsjednika i njegova savjetnika za nacionalnu sigurnost Kissingera, bio je cjelovito restrukturiranje međunarodnih i hladnoratovskih odnosa.
Amerika podržava već debelo započetu liberalizaciju bivšeg jugoslavenskog društva. Lagano se budi Hrvatsko proljeće, a u Zagrebu, za ono vrijeme, pada nevjerojatna rečenica: 'Long live Croatia!'
Je li Nixon tada podržao hrvatsku težnju za neovisnosti? Teško. Ta je rečenica možda bila zalog za daleku budućnost utemeljena na dugoročnim planovima i procjenama američke obavještajno-političke elite.
Nixonov dolazak u Zagreb ipak se odvija u duhu politike detanta - zatopljenja odnosa s Rusijom. I treba mu čvrsta Jugoslavija, s Titom i jakom vojskom kao geostrateškim partnerima u daljnjem sprečavanju širenja sovjetskog komunizma.
Dvadeset godina poslije Nixonova dolaska njegove riječi ipak poprimaju konačan, ali krvav oblik. Jugoslavija se raspada, ali protivno američkoj volji. Stajalište predsjednika Georgea Busha starijeg je da Jugoslaviju treba spasiti.
Izbija rat u Hrvatskoj, Washington se povlači i upravljanje krizom prepušta Europi. Ona pak pod okriljem dominantno britanske i francuske politike podržava Miloševića. U početku mandata u rat u srcu starog kontinenta ne miješa se ni demokrat, predsjednik Clinton.
Ipak zgrožen stradanjima civila i sustavno brifiran od državne tajnice Albright, on najprije washingtonskim sporazumima zaustavlja hrvatsko-bosnjački sukob. Amerika nam potom tajno šalje oružje za obranu, a 1995. obavještajno i logistički podupire Oluju. U prosincu se potpisuje Daytonski mir. Godinu poslije predsjednik Clinton s Tuđmanom se sastaje u zagrebačkoj zračnoj luci.
Predsjednik Tuđman vrlo brzo nakon Clintonova posjeta odlazi u Ameriku, čime je potvrđeno hrvatsko-američko strateško partnerstvo.
Ali ubrzo američko-hrvatski odnosi idu silaznom putanjom.
Prijelomna točka je odustajanje od kupnje američkih putničkih zrakoplova i još niz obećanja koje je Hrvatska dala, a nije ispunila. Amerika je izbacuje iz kruga zemalja Nove Europe koje su sve odreda igrale na američku kartu i danas su članice Europske Unije.
Tuđman umire, a vlast preuzima koalicija kao rezultat američkog izbornog inženjeringa. Ona je, kaže profesor Zdravko Tomac, stabilizirala Hrvatsku, ali što se Amerike tiče, opet politika 'ništa za ništa'.
Račan je doduše bio u Bijeloj kući, ali njegova era definitivno je era stagnacije hrvatsko-američkih odnosa.
Strateško partnerstvo ponovno je obnovljeno Sanaderovim posjetom Bushu. Ono je, ruku na srce, ipak prije svega uvjetovano američkim geostrateškim interesima u regiji. S Kosovom kao novim projektom Washingtona, borbom s Moskvom za energetske puteve i Bosnom punom džihadista spavača, Bijela kuća treba Hrvatsku kao jedinog stabilnog partnera u okruženju.
Američki predsjednik dolazi nam odati priznanje za odrađen posao. Strateško partnerstvo s Hrvatskom vanjskopolitička je smjernica koju ostavlja i svom nasljedniku. Sve ostalo ovisit će o nama.