S kazališnih dasaka ne silazi više od 20 godina, a priznaje, život balerine nije jednostavan. Uz cjelodnevne vježbe i pripreme za predstave, potrebno je jako puno odricanja. 'Ja sam bila od one djece, kadgod bi čula muziku, morala sam plesati. Uvijek bi molila mamu i tatu da maknu stolice u sobi, da moram imati svoj podij gdje sam plesala', rekla nam je Pavla Mikolavčić. Sa šest godina s kućnog podija uskočila je u baletne cipelice. Malo poslije već je imala prvu ulogu u baletnoj bajci, Orašar.
'Na kojim predstavama sam još radila? Ma na svemu, Pepeljuga, Trnoružica, Labuđe jezero, Giselle', kaže ona. Lakoća pokreta i filmsko izražavanje emocija u predstavi, donijeli su prestižnu titulu u baletnom svijetu. 28 zvučnih kritičarskih imena, smjestilo ju je na popis 100 najboljih svjetskih plesača. Nije ni znala, a čestitke nisu stajale.
'Čekaj, na čemu mi ti čestitaš? Onda je prijatelj rekao, pa uvrstili su te u 100 najboljih plesača. Nisam mu vjerovala, tek kad sam u magazinu pročitala svoje ime', rekla je Pavla. 'Stvarno morate davati sve jer, nažalost, ne dobivaju se rezultati. Od jutra do navečer, čovjek mora raditi na sebi, svaki dan, šest dana u tjednu', priča ona.
'Pa se obično našalim, više niti ne spavam', dodaje Pavla. Nagradilo ju je i hrvatsko glumište. A dvije nagrade koje nose ime po našoj balerini Ani Roje, u njezinim su rukama. 'Pokušavam raditi iskreno i iz srca, a kad čovjek dobije nagradu, to je potvrda da je ono što radi - cijenjeno', smatra ona. Sedam godina iskustvo je skupljala i u Njemačkoj. Zbog odricanja koje balet traži, ima i neostvareni san.
'Obrazovati se kao pedagoški učitelj baleta, svoje iskustvo prenijeti na druge plesače', povjerila nam se Pavla. S kazališnih dasaka natrag ona odmah ide u studio. Mladi i uspješni ljudi s ciljem i dalje su tema Bolje Hrvatske. Mi ćemo vam ih predstavljati iz tjedna u tjedan.