Ovo mjesto ima puno imena: zelena linija, tampon zona, ničija zemlja, demilitarizirano područje. Međutim, samo je jedan način na koji doći na to mjesto: u pratnji vojnika UN-ovih mirovnih snaga koji ovdje na Cipru već pola stoljeća obavljaju svoj zadaću. „United Nations Buffer Zone. No Unauthorised Entry.“ Te se ploče ovdje nalaze više od 40 godina. Upozorenja su na engleskom, grčkom, turskom.
Prolazimo kroz grad duhova. Pokraj trulih vila, zidova kuća s puškarnicama. Jedan nam vojnik kaže da se držimo staze jer možda negdje ima još mina. Ulica između spuštenih roleta trgovina. Još u srpnju ovdje se dolazilo u kupovine, mali dućani nalazili su jedan pokraj drugog. U srpnju 1974. Otad se nasred ciparskoga glavnog grada Nikozije proteže turban pojas. Dijeli grčki od turskog dijela grada, dijeli cijeli otok.
Ovo je jedno od apsurdnih mjesta na svijetu. Četiri desetljeća zapečaćeno, 40 godina zarasta u travu. Zabranjen je pristup, zabranjeno snimanje, zabranjeno izvući vlastitu imovinu… nakon toliko vremena? Zar stvarno?
Ulazimo u napuštenu trgovinu. Naslagani televizori, otvorena boca Pepsi-cole, ampule lijekova, časopisi, svaštarije. Trgovina je bila dio šoping centra na dva kata, pod otvorenim nebom. Bijela se boja ljušti sa zidova. Pokraj je prostorija velika poput garaže. Unutra: jedan automobil, Toyota Corolla Deluxe. Sloj prašine na crvenom laku, sve četiri gume ispuhane, ali gotovo bez hrđe. Otvaramo vrata. Miris novog automobila. Zaštitna folija na sjedalima i oblogama vrata. Crna umjetna koža gotovo je besprijekorna. Prevaljeno milja: 32,9. Udaljenost od lučkog grada Famaguste do ovdje. Na vjetrobranskom staklu nalijepljena obavijest o isporuci. Made in Japan. Godina proizvodnje 1974. Odredište: Cipar. Odjednom čujemo udarac. Jedan britanski mirovnjak s plavom beretkom iz dosade udara loptu o zid. Dječak koji se posljednji put igrao tom loptom danas ima oko 50 godina.
Tvrtka Dickran Ouzounian & Co. Ltd. bila je isprva trgovina biciklima, kasnije dućan za kućanske potrepštine, a od 1962. uvoznik Toyote. Nakon osnutka 1896. imala je dobrih i loših dana. Taj ljetni dan prije 40 godina bez sumnje je među lošijima. Nekoliko dana ranije šef tvrtke Stephen Ouzounian preuzeo je 52 nova automobila pristigla iz Japana: modele Corolla, Carina, Celica, Crown. Mali automobili, limuzine, sportski kupei… Stigli su brodom u Famagustu i na vlastitim osovinama vozili dobrih 50 kilometara. Ouzounian ih je spremio u podzemnu garažu veličine pola nogometnog igrališta. Prvi kupci trebali su ih preuzeti za nekoliko dana.
Međutim, nešto se ispriječilo. Operacija Attila. Invazija turskih trupa na sjeverni dio otoka. Vojna kriza. Sve van, svi otjerani. Od kolovoza 1974. UN nadzire liniju primirja, tampon zonu koja dijeli zemlju i grad. Otad nijedan Cipranin ne smije prijeći graničnu crtu. Ona 52 automobila koje je Stephan Ouzounian već platio, bilo je izgubljeno. Usto i 700 bicikla, 360 guma, zamjenski dijelovi. Ukupna vrijednost: preračunato ravno milijun kuna. U ratu nijedno osiguranje ne plaća.
Podzemna garaža nalazila se na ničijoj zemlji koja u središtu grada nije šira od sto metara. „Otad čekamo da izvučemo automobile“, kaže sin Dickran Ouzounian Junior. Jedan za muzej u Nizozemskoj, jedan za Tokio, nekoliko ih želi zadržati za sebe. Ovi su automobili nijemi svjedoci svjetske povijesti. Danas prodaje Yarise u staklenoj palači zapadno od središta.
U podzemnoj garaži, između novih automobila, mumificirana mačka. Vjerojatno je uginula prije puno godina, možda od toplinskog udara. Danas je temperatura čak 40,2 stupnja Celzijevih. Jedan vojnik čizmom gura mumiju, zijeva i gleda u svoj mobitel. Postoje uzbudljivija područja za plave kacige.
Ulaz u garažu nalazio se pokraj nekadašnjeg šoping centra. Ulupljeni krovovi 49 automobila, zahrđali lim, razbijena stakla, opljačkani dijelovi motora, razderana sjedala. Samo su tri nova automobila, koja su vojnici preselili gore u prostoriju napuštenog kupovnog centra, preživjela godine napola zdravo. U nekom su trenutku iznad jedne od prostorija napisali „showroom“. Šala, nastala iz dosade.
Vojnici pričaju da su se turski Ciprani, nakon što bi se navečer povukla patrolna vozila UN-a, počeli ušuljavati u zabranjeno zonu, provaljivati i pljačkati. Dickran Ouzounian Jr kaže da je vandalizam započeo dan prije nego što su vojnici napustili svoj garnizon smješten iznad garaže. Bilo je to prije otprilike 20 godina. Dokaz da su i plave kacige pljačkale? Ouzounian se samo smješka.
Osluškujemo. Čujemo autobuse, trubu, glazbu iz radija. Ova ničija zemlja na maloj je udaljenosti od svačije zemlje. Ovdje vrijeme stoji, tamo preko uskoro se otvara Starbucks. Čini nam se nekako pogrešnim što na ovome mjestu, zamrznutom već 40 godina, funkcionira mobilni internet. Pokraj nas je skliznuo gušter.
Još jednom prilazimo Crownu Deluxe Sedanu, koji izgleda kao da je oblikovan iz presavijenog smeđeg papira za pakiranje. Malo dalje, iza jedne ograde, Corolla SR Coupe imala je peh da stoji odmah ispod svjetlarnika, pa ju je 40 vlažnih zima više uništilo nego sve druge nove automobile. Posljednji pogled uokolo. Spoj prašine i prljavštine i zuba vremena pretvorio je automobile u morbidna umjetnička djela, u kulise postapokaliptičnog filma.
Ponovno sjedamo u bijeli Isuzu pick-up s crnim slovima na stranama: UN. Vojnik iz Nigerije vozi nas šutke do checkpointa. Zahvaljujemo, izlazimo, iza nas se zatvaraju vrata. Još jednom se okrećemo prema ruševinama i zatim, u našem iznajmljenom vozilu, prelazimo 80 metara do Starbucksa na suprotnoj strani i naručujemo ledenu kavu.