Tko je barem jednom bio u bilo kakvom proizvodnom pogonu, jasno mu je da tišinu zamjenjuje buka strojeva i alata. Posebno se to odnosi na automatizirane procese, gdje se u taktovima izmjenjuju često neugodni zvuci.
U Opelovoj tvornici u Rüsselsheimu radnik za proizvodnom vrpcom pritiskom na gumb poziva pomoć. Brzim koracima dolazi nadređeni, izmjenjuju nekoliko riječi i ispravljaju vijak. Ponovno netko pritišće gumb, pali se treptavo svjetlo. Ostali radnici opet zavrću, umeću i montiraju dalje u taktu. Vrpca stalno teče pod njihovim nogama, a polugotova vozila bez stanke idu naprijed.
U Rüsselsheimu Opel je bio prvi njemački proizvođač vozila koji je uveo proizvodnu traku. Otad se njihova vozila sastavljaju u 60-sekundnom ciklusu. "Sutra ideš u Ameriku", govorilo se u to vrijeme u Opelu kad bi radnik dobio premještaj na proizvodnu traku.
"Amerika" – svi su sanjali o tom toliko željenom mjestu, sjeća se svjedokinja iz tog razdoblja: "Na traci se zarađivalo dvostruko više." Ali taj je novi svijet vrlo brzo donio razočaranje. "Jednom sam nadređenom rekao", govori jedan drugi radnik iz tog doba, "Dobro, a što je s mojim mozgom? Slobodno ga mogu nekome iznajmiti!"
U međuvremenu, u pravoj Americi, točnije u Detroitu u državi Michigan, Henry Ford je više od deset godina prije nagovijestio desetljeće masovne proizvodnje, započevši time revoluciju gospodarskih i društvenih odnosa.Njegov cilj, koji je i javno obznanio, bio je Model T učiniti dostupnim širokim narodnim masama. Međutim, za to je bilo potrebno znatno spustiti troškove proizvodnje. Kako su prvi automobili s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća još bili takoreći unikati, sastavljali su ih iskusni majstori, a Fordov Model T trebao je biti prvi jedinstveni masovni proizvod.
Ford je sastavljanje Modela T – sa 2,9-litrenim rednim četverocilindrašem snage 20 KS koji je omogućivao postizanje najveće brzine 67 km/h – podijelio u osamdeset i četiri zasebna koraka. Tako je svaki zaposlenik morao svladati tek nekoliko zahvata.
Otad su i niskokvalificirani radnici mogli raditi za proizvodnom trakom i biti zamijenjeni u bilo kojem trenutku. Nadzornici su sa štopericama hodali pogonom mjereći optimizacijski potencijal. Ako bi vodstvo tvrtke smatralo da je potrebno proizvoditi više vozila, jednostavno bi ubrzali vrpcu.Prije početka masovne proizvodnje sastavljanje "Limene Lizzie", kako su Model T još nazivali, trajalo je dvanaest i pol sati. Poslije početka masovne proizvodnje sastavljanje je trajalo tek devedeset tri minute.
Nade su se ostvarile, a troškovi dotad skupog vozila su pali. Godine 1910. s cijenom od 950 dolara Fordov je Model T za većinu Amerikanaca još bio nedostižan, a nakon prelaska na proizvodnu traku 1914. cijena je pala na 490 dolara, a 1920-ih čak na 295 dolara.
Time se i zvono za početak automobilizacije masa konačno oglasilo. Zbog toga je Model T prodan u više od 15 milijuna primjeraka, a Ford je u međuvremenu stekao gotovo pedeset posto udjela na američkom tržištu.
Radnici za proizvodnom trakom u Detroitu isprva su zarađivali dva dolara i trideset četiri centa dnevno, što nije bilo loše za ono doba, ali monotonija rada za proizvodnom vrpcom toliko ih je pritiskala da su mnogi unatoč tome ubrzo prestajali raditi. Samo 1913. tvrtka je morala zaposliti 53 000 ljudi kako bi u svakom trenutku imala na raspolaganju 14 000 radnika. Katkad bi zaposlenici napuštali posao usred smjene. Bila je to katastrofa za novi sustav, trake bi stale, dovodeći do neplaniranog prekida proizvodnje.
Henry Ford posegnuo je za drastičnim mjerama. Da uplaši konkurenciju, Ford je nadnice svojim radnicima na proizvodnoj vrpci povećao na pet dolara i skratio radno vrijeme na osam sati. Taj je korak opravdao danas često citiranom rečenicom: "Poslodavac ne daje plaću, on je samo isplaćuje." U četiri mjeseca njegovi su radnici mogli skupiti novac za vlastitu "Limenu Lizzie".
Zato pojam "fordizam" nazvan prema Henryju Fordu ne označava samo pojavu masovne proizvodnje nego i masovne potrošnje te socijalne države. U tom sustavu posao više nije služio stvaranju identiteta, nego je bio sredstvo za postizanje cilja, odnosno financiranje slobodnog vremena.
U svojoj stogodišnjoj povijesti fordizam je opetovano žestoko kritiziran, ali je unatoč tome preživio. "Henry Ford je uveo proizvodnu traku, Volvo ju je ukinuo", nadobudno je izjavio negdje 1989. tadašnji šef Volvo dijelova. U novoj tvornici u Uddevalli vozila su trebali sastavljati samostalni timovi radnika. Godine 1993. ta je tvornica zatvorena. I u Daimlerovoj tvornici u njemačkom gradu Rastattu početkom 1990-ih isproban je rad s kvalificiranim timovima radnika. Međutim, i oni su se poslije samo nekoliko godina vratili proizvodnoj vrpci.
U Japanu se, pak, 1980-ih rodila nadahnuta zamisao da bi roboti mogli posve preuzeti rad u tvornicama. Ali i tvornica bez ljudi ostala je utopija.
Zato je vrlo moguće da će i za stotinu godina ljudi i dalje raditi na proizvodnim trakama.
U Opelu je vječni karakter proizvodne trake osobito uočljiv. U tvornici se od 1924. mnogo toga višestruko promijenilo: od strojeva, preko suupravljanja, do palete modela. Međutim, sve to vrijeme jedno je ostalo isto. I danas, baš kao i tada, na vrpci radnici vozila sastavljaju u 60-sekundnom ciklusu.