'Woodstock 40 Years On: Back To Yasgur's Farm' – Ocjena: Ne(pr)ocjenjivo
(Rhino / Dancing Bear, 2009.)
Četrdeset godina je prošlo od tri najpoznatija dana mira i glazbe na farmi Maxa Yasgura u White Lakeu u državi New York, i sada se kao i svake prethodne dekade stvari u glazbenom svijetu zbrajaju, oduzimaju, pronalazi skriveno, ili pak otkriva novo značenje.
Nekoliko stvari je sigurno; Festival svih glazbenih festivala još uvijek nije nadmašen, a kako se stvari razvijaju, niti će ikada biti. Koliko god popularna glazba i diskografija (ne samo rock n' roll) bila danas u materijalnom, tehničkom i produkcijskom smislu nadmoćna, čini se kao inferiorni nasljednik u odnosu na produkt odvažnih frikova prije četrdeset godina koji su se samo trudili ne zabrljati stvari još više, od kaosa u kojem su se zatekli.
A stvari su tada izmakle normalnim poimanjima kontrole već prvi dan Woodstocka kad je pola milijuna ljudi okupiralo par brežuljaka i tamo se naselilo u izbjegličkim uvjetima na nekoliko dana kako bi lansirali odjeb državnoj politici i ratu u Vijetnamu i na kraju krajeva uživali u glazbi, acidu i marihuani. Pokazalo se kako je od tada svaki glazbeni festival gdje god se održavao skidanje kape Woodstocku. U takvim prilikama se, ako ništa drugo, moderni homo sapiens uči snošljivosti s drugima i trpljenju svakakvih neugoda koje spere glazba poput mlaza tuša i koja istu tu masu individualaca svake večeri stapa u jedno pulsirajuće tkivo nabijeno (u većini slučajeva) pozitivnom energijom pred velikim binama.
Što se tiče ozračja oko obilježavanja četrdeset godina Woodstocka, tijekom ovog ljeta su uglavnom dolazile loše vijesti o neuspjelim pokušajima organiziranja novog koncertnog događaja. Organizatori su ove godine htjeli poslati poruku o ekološkoj neosviještenosti današnjeg kapitalističkog svijeta. Rezultat svega bilo je da su im sponzori okrenuli leđa, tako da se nije našao nitko spreman iskeširati deset milijuna dolara, tako da je sve neslavno svršilo. Ostaje nada da ćemo za pedesetu obljetnicu solidno zasrati planet, pa će se onda za slično događanje pronaći para, ili će bar biti pod pokroviteljstvom multinacionalnog komunalnog koncerna kojeg danas poznajemo pod imenom Green Peace.
Vjerojatno će tada i izaći kompilacija na 30 CD-a na kojoj će biti zabilježeno 99 posto svega što se događalo na Woodstocku 1969. godine, bar po pitanju glazbe, što je bila ideja vodilja Andyju Zaxu i ljudima okupljenima oko njega koji su unazad četiri godine radili na projektu ultimativne Woodstock kompilacije.
U uvodnoj riječi bogato opremljene knjige od 78 strana najnovijeg šesterostrukog box seta, Zax nije rekao zašto se sada odustalo od te ideje. No može se naslutiti kako je dobar ukus i razum prevladao nad megalomanijom. Naime 'Woodstock 40 Years On: Back To Yasgur's Farm' u današnje vrijeme nudi uistinu tri dana mira i glazbe. Radi se o minimalnim vremenskom periodu za provarivanje svega što se dogodilo između pjesme 'Handsome Johnny' kojom je Richie Havens otvorio Woodstock i distorzirane verzije 'Star Spangled Banner' koju je Jimi Hendrix svirao u zoru posljednjeg dana.
Nitko od izvođača nije zastupljen s cijelim nastupom, ali je lista s dosad neobjavljenim materijalom dovoljno dugačka u odnosu na prethodna audio izdanja tako da nema govora da se radi o prodavanju muda pod bubrege. Najbolje je krenuti redom: Sweetwater je podebljan s pjesmom 'Two Worlds', s tri pjesme se našao i nastup izvrsnog Berta Sommera (radi se o pjevaču čiji stil pjevanja je opasno skinuo Robert Plant). U istoj povoljnoj situaciji, odnosno da su se po prvi put pojavili, se dogodila i Timu Hardinu, Ravi Shankaru, grupi Quill, The Incredible String Bandu, Blood, Sweat & Tearsu i Grateful Deadu (petnaestak minuta dugačka 'Dark Star').
S jednom, ili dvije pjesama su pored spomenutog Sweetwatera obogaćeni nastupi Arla Guthrieja, Joea Cockera, Johnnyja Wintera, Melanie, Joan Baez, Creedence Clearwater Revivala, grupa The Who, Jefferson Airplane, Country Joe & The Fish, Sha Na Na i The Butterfield Blues Band. Ono što je posebno pohvalno za kreatore kompilacije je da su uvršteni i govori Johna Morrisa i Chipa Moncka koji su u pauzama nastupa bili glavni za sve vrste obavjesti. Oni su između ostalog pomagali da se pronađu izgubljeni, davali savjete o lošim i dobrim tripovima koji su kružili festivalom, upozoravali 'bisere' da siđu s tornjeva kad sijevaju munje, najavljivali doručak u krevetu za 400.000 ljudi itd.
Ti detalji uistinu su pridonijeli oživljavanju tadašnje atmosfere. Što se pak tiče glazbenika, fascinacija je već desetljećima jednaka. Većina njih koja se popela na tu binu bilo veće od života, a taj životni elektricitet iz zvučnika iskri nepatvoreno i nakon četrdeset godina, bez obzira na produkcijske nedostatke.
Stoga se ovdje treba vratiti na ona tri dana mira i glazbe, a to je da se to uistinu može postići s ovom kompilacijom. Glazba s Woodstocka je moćna i pročišćava. Nikad duže se mojo nije toliko dugo zadržao na jednoj bini. Izvođače je doslovce teško promatrati i slušati izvan tog konteksta. Logično je da svatko od njih ima svoj zvuk, svoju karijeru i međusobno različiti stilski izričaj, ali tijekom boravka na Yasgurovoj farmi svi zajedno su dobili jednaku patinu, ili možda amalgam koji ih je stopio u jedinstveni osjećaj (bar nama koji smo na svijet došli nakon Woodstocka).
Stoga je taj festival 'veliki prasak' za sve što se u modernoj glazbi događalo. I još uvijek je snažni orijentir, putokaz, svjetionik (kako god ga zvali) za ono kako glazba treba zvučati, odakle treba dolaziti, što treba značiti i čemu treba stremiti.
Prijašnje recenzije: Nelly Furtado, Mark Knopfler i Tedi Spalato