Stromae 'Cheese', Ocjena: 6/10
(Vertigo / Universal Music, 2010)
Naslovnica albuma belgijskog pjevača Stromae, porijeklom iz Ruande, jednostavno vas tjera da poslušate što ovaj fino odjeveni mladić, pristojnih manira i štreberskog pogleda ima za reći. Uz pratnju sintesajzera i ritam mašine, uz Stromaeovo repanje na francuskom, album 'Cheese' zapeo je u vremenu negdje na granici osamdesetih i devedesetih, mada bi i u ta vremena bio proglašen šundom. Ipak, unatoč svim naivnim rješenjima od kojih kronično boluje Stromae, na njegovom prvijencu ima nešto neodoljivo i nedokučivo, zbog čega ovaj album nismo zaustavili već nakon prve pjesme.
Francuski se jezik, a to je postalo očito nakon uvodne 'Bienvenue Chez Moi', nekako ugodno uklapa u hip-hop poetiku. Nije nimalo 'opasan' i na njemu se ne bi mogla izgraditi uvjerljiva undergound scena, no zanimljivo ga je slušati, pa i kad to izlazi iz grla Stromaea, kojega bi hrvatski hip-hoperi pojeli za doručak.
Pravim imenom Paul van Haver, 25-godišnji Stromae (anagram od Maestro), pod svaku je cijenu želio uspjeti u glazbi, pa je od rane mladosti osnivao i raspuštao hip-hop sastave, a karijera ju je krenula tek kad se osamostalio. Album 'Cheese' je, iz samo Belgijancima jasnih razloga, po izlasku zasjeo na prvo mjesto prodaje albuma u Belgiji, iznjedrio je sedam hit-singlova, od kojih je trash-pop 'Alors On Danse' sasvim zasluženo najduže ostao u eteru.
Staromodne elektro-melodije na kojima Stromae temelji cjelokupnu zvučnu sliku albuma, ponekad tvore simpatične pjesme, s dozom egzotike, poput 'Te Quiero', 'Rail de Musique' te blago infatilnih 'Dodo' i 'Je Cours'. Zna Paul snimiti i totalnu budalaštinu, kao što je 'Peace or Violence', poigrao se s elektro-psihodelijom u 'Silence', rutinski odradio ljigavi ljetni hit 'Summertime', a sve svoje glazbene ambicije utrpao je u himničnu 'House'llelujah'.
Sve one koji uspiju doći do kraja albuma, na poklon će dobiti 'Cheese', najbolju pjesmu na CD-u, koja se potpuno razlikuje od elektro-kupusa kojim Stromae pokušava pokoriti svijet. Pjevna, lagana, pomalo mračna i iznenađujuće uvjerljiva naslovna pjesma podigla je kvalitativni standard jednog od najčudnijih europskih pop-uradaka ove godine.
Renée Fleming 'Dark Hope', Ocjena: 8/10
(Decca Records, 2010)
Albumi s obradama poznatih i manje poznatih skladbi odavno su postali sinonim za ziheraške poteze izvođača i diskografovu želju za instant zaradom. No, u slučaju Renée Fleming to ni izbliza nije tako. Američka operna diva nikada nije bila u kontaktu s pop-kulturom, niti će za njezin iznimno bogati životopis album 'Dark Hope' predstavljati nekakav bitan detalj. A baš u tome i leži privlačnost ovog CD-a. Sve je počelo kada je Renée zapjevala u nekoj TV emisiji u duetu s Elvisom Costellom, čime je oduševila producente Petera Menscha i Cliffa Burnsteina, izravne krivce za 'Dark Hope'.
Jedna od njihovih odluka koja je uvelike spasila ovu ploču, jest da Renée nijednom nije upotrijebila svoj sopran, već je obrade uglavnom indie bendova otpjevala ugodnim, ukroćenim pop glasom, koji uvelike podsjeća na način izvedbe Tracy Chapman. Time je izbjegnuto tipično crossover prenemaganje, a osim aranžmanskih pojedinosti, jedanaest pjesama u interpretaciji Renée Fleming od originala razlikuje bistrina vokala i kontrolirana usporenost izvedbe.
No, najbitnije je da pjesme nisu uništene. Album otvara moćna 'Endlessly' grupe Muse, koju je Flemingičin tim malo zašečerio dodatnim 'elektro-instalacijama', ostavivši sjetu u glavnoj ulozi. Slijedi 'pročišćena' verzija 'No One's Gonna Love You' (Band of Horses), na koju se naslanja izvrsna 'Oxygen' američkog folk autora Willyja Masona, čiji kantautorski izričaj kao da je stvoren za uspavanu Renée.
Sopranistica je uspješno ukrotila i psihodeliju Jefferson Airplanea ('Today'), od grandiozne 'Intervention' Arcade Firea napravila je hippie spektakl, dok je tugu, iskrenost i ljepotu pjesme 'With Twilight As My Guide' grupe The Mars Volta, otpjevala gotovo savršeno. Najviše promjena uviđa se u plesnom hitu benda Tears For Fears iz osamdesetih 'Mad World', u koji je Flemingova ubacila toplinu i 'dubinu' te je pretvorila u katatoničnu i privlačnu baladu. S druge strane, Renée Fleming odlučila je patetiku Petera Gabriela u 'In Your Eyes' 'skinuti' doslovno, a slično je učinila i s 'Stepping Stone' obrađujući Duffy, jedinu pjevačicu zastupljenu na albumu.
Album 'Dark Hope', čiji naziv vrlo dobro dočarava atmosferu materijala, završava pomalo ziheraški - s obradom 'Hallelujah' Leonarda Cohena, koja valjda zvuči jednako dobro tko god da je otpjeva. Renée Fleming se vjerojatno nakon ovog izleta vraća svom stalnom poslu u operne kuće, a svojom će se indie-avanturom jednom s punim pravom moći hvaliti pred unucima.
Lena 'My Cassette Player', Ocjena: 6/10
(Universal Music, 2010)
Pobjednica ovogodišnjeg Eurosonga Lena Meyer-Landrut objavila je svoj debitantski album, kojim je trebala pokazati koliko vrijedi i koliko daleko može komercijalno dobaciti nakon što je hit 'Satellite' osvojio europsku publiku. Trinaest pjesama, koje su nastajale pod budnim producentskim i skladateljskim okom njemačkog kralja zabave Stefana Raaba, snimljene su na engleskom jeziku i čine miks raznih stilova, u kojima Lena pliva uglavnom uspješno.
Ono što joj može biti jak adut, ali i prepreka ka svjetskom uspjehu, jest jak njemački naglasak, koji najviše dolazi do izražaja u laganijim pjesmama, poput balade 'Caterpillar in the Rain'. U svakom slučaju, vrijeme će pokazati. Ono što, pak, odmah možemo konstatirati je da album ne sadrži pjesmu jaču od hita 'Satelitte', koji očekivano otvara ploču. No, to nipošto ne znači da se na 'My Cassette Player' ne mogu pronaći tragovi talenta.
Leni su njezini producenti i autori 'uvalili' nekoliko kabaretski oblikovanih pjesama, što se pokazalo kao forma u kojoj se mlada i oku ugodna Njemica odlično snašla. Tako smo dobili 'My Cassette Player', Not Following', 'I Like to Bang My Head' i 'My Same', radiofonične i sasvim pristojno odrađene pjesme, koje uz 'Satellite' čine vrhunce albuma.
Nešto drugačija je situacija kada je put odvede u pop rock. Tu simpatična Lena upada u previše djetinjaste šablone ('Bee' i 'You Can't Stop Me'), pokušava glumiti Norah Jones u klavirskoj 'Mr. Curiosity', luta američkim teen-rockom u 'Love Me', a prosjek donekle diže u rokerski nastrojenima 'Touch a New Day' i 'I Just Want Your Kiss'. Album koji će sasvim sigurno polučiti dobru zaradu, ali neće ostaviti dubljeg traga na svjetskoj pop sceni, završava bljedunjavom laganicom 'Wonderful Dreaming'.