Jutro nakon koncerta Plavog orkestra u Umagu doručkovali smo sa Sašom Lošićem. Ratne sjekire, ako ih je i bilo, zakopane su, a lulu mira popušili nismo, jer je Loša u međuvremenu postao nepušač. Koncert u Areni Zagreb iz ožujka, naša omiljena zajednička tema, bila je prva na tapeti. 'Taj koncert nije u potpunosti uspio jer sam ga zamislio kao tulum, što je nemoguće napraviti na ogromnoj pozornici i s dvanaest tisuća ljudi ispred nje', priznao je Loša, koji tvrdi da negativne kritike koje je taj koncert dobio i nije toliko dramatično primio k srcu.
'Sposobnost da prihvaćam kritike dobio sam već na drugoj ploči 'Smrt fašizmu'. Sasvim podržavam da svatko piše što hoće, sve dok me to fizički ne ugrožava. Kakvi su to ljudi koji žele da se o njima piše samo pozitivno? Zašto onda daju svoja djela na javnu prosudbu, neka rade za uzak krug istomišljenika. I onda kad mi netko kaže da mi je nešto komercijalno... Ma, svi smo uprljani! Čak se ni alternativni bendovi ne bi bunili da im se ploča proda u milijun primjeraka. Svi smo egzibicionisti ako želimo da se to javno ocjenjuje. Iz kritika mogu nešto i naučiti, a ne da budem adolescent u četrdesetima i da se nešto kao ljutim. To je besmisleno.'
>> Plavi orkestar u Umagu: Svakoga dana, u svakom pogledu...
Čini se da si nešto i naučio, jer sinoćnji koncert u Umagu bio je kudikamo bolji od zagrebačkog.
Onaj u Beogradu, drugi ljubljanski i ovaj sinoć bili su vjerojatno najbolji koje smo odsvirali na ovoj turneji od deset povratničkih koncerata. Bio je pun mjesec, vjetar je puhao, bila je lijepa atmosfera... S nekom emocionalnom nestabilnošću u kojoj se trenutačno nalazim, koncert u Umagu mi je puno pomogao. Znaš, dođu neki dani kad se osjećaš kao riba u vodi, tako je meni bilo sinoć na stageu.
Gdje leži glavni motiv za ovu, još jednu povratničku turneju grupe? Nije valjda samo zbog love?
Da se razumijemo, kad je riječ o povratku bendova koji nose neki dah vremena i brandovi su prošlosti, poput Plavog orkestra, taj ekonomski moment koji im se implicira, uvijek uvede u priču neki manjak dostojanstva. To apsolutno nije slučaj s Plavim orkestrom, jer smo mi, neskromno rečeno, ljudi koji su realizirani. Meni bi se puno više isplatilo da sam nastavio raditi scensku muziku. Ova turneja meni izgleda kao ekskurzija, na koju je čovjek vječno 'navučen'. To je magija, trans i energija koja se preljeva između ljudi, to me puni. Zato valjda ljudi koji se bave rock and rollom izgledaju mlađe, kvaka je u adrenalinu, ali zato imaju kasnu zrelost.
Ova turneja trebala je biti promocija i dokumentarca o bendu, a i novog albuma. Još ništa od toga nismo vidjeli ni čuli...
Ovo je mislim nesvakidašnja pojava da bend prvo krene na turneju, a onda objavi album. Međutim, vrijeme je kaotično, diskografska industrija propada, sve je nekako disperzivno, neki nadrealni vrtlog nas usisava, pa mi se čini i da ovaj naš projekt lagano zalazi u zonu reality showa. Nemamo potrebu mistificirati naše pojave i ono što radimo, pa nas valjda zato ljudi još vole.
>> Plavi orkestar i Dnevnik.hr zapalit će lulu mira u Umagu
Za jednog glazbenika oduvijek imaš čudnu potrebu za anonimnošću. Jesi li sad već u fazi da se jedva čekaš vratiti u svoju slovensku kolotečinu?
Ja jesam načet od ovoga svega. Bio sam dobrovoljni maneken izolacije, sustavno sam radio na svojoj anonimnosti. Kad novinari nazovu, uvijek kažem da baš plaćam račune ili pravim ručak. Trudio sam se biti što više običan da bi ljudi izgubili interes. I uspio sam u tome, deset godina sam bio umjetnik iz drugog plana. I zamisli sada ovako padobranom, gotovo vulgarno uskočiti u javni život... Zadnja tri mjeseca sam dao oko petsto intervjua, nisam nikad u životu toliko pričao o sebi. Onda je došao 'tilt' i poslije beogradskog koncerta sam nestao, otišao na jug Francuske, putovao po Europi, mogao si me vidjet po nekim opskurnim kavanama gdje pišem tekstove, odvikao sam se pušenja i alkohola... Jedino se ne mogu odviknuti od interneta, za to još ne postoji terapeut.
Apsolutno ne postoji više nikakav smisao da netko nešto radi i ostavi to kao duhovno naslijeđe. Živi se od danas do sutra, sve je instant, sve su kratke male eksplozicije nekih atrakcija, sve su videoigre, sve su Lady GaGa... To je duhovni problem ovog vremena.
Znači, još si jedna žrtva modernog doba u nizu...
Ma, mislim da nas ovo konzumerističko, grozno tranzicijsko vrijeme obezvrjeđuje, i međuljudske odnose, a i sve vrijednosti. Znači, apsolutno ne postoji više nikakav smisao da netko nešto radi i ostavi to kao duhovno naslijeđe. Živi se od danas do sutra, sve je instant, sve su kratke male eksplozicije nekih atrakcija, sve su videoigre, sve su Lady GaGa... Po mojem mišljenju, to je duhovni problem ovog vremena.
Kako onda u ovoj posvemašnoj duhovnoj krizi, gdje vladaju instant hitovi, objasniti da obične ljubavne pjesme Plavog orkestra sad već žive i s trećom generacijom obožavatelja?
Teško mi je napraviti nekakvu pravu analizu. Plavi orkestar je jedan od onih bendova koji je nenametljiv, koji možda izaziva u ljudima onaj faktor stabilnosti, budući da je sve rastrojeno. Svi su se razdvojili, posvađali, sve je propalo i demontirano... Naše pjesme su dio prošlosti ljudi u kojoj su se oni zaljubljivali, išli u vojsku, na maturalne večeri, svadbe... A osim toga, uvijek smo se trudili sačuvati pop glazbu od banalnosti. Nas se naizgled moglo svrstati u lake note, ali tih stereotipa bi se trebalo osloboditi. Na ovim prostorima oduvijek postoji pop konfekcija i pop artizam. Između je opna koju nikad nismo probili. Vjerojatno smo mi nejasni i establišmentu i narodu.
Frustrira li te to?
Ne, odavno sam se prestao sekirati zbog predrasuda, jer je moj javni status vrlo kompliciran. Gdje svrstati mene kao umjetnika, koji jedne godine radi grčku tragediju s petnaest opernih pjevača, u kojoj svi završe krvavi, pa onda sklada muziku za 'Vratit će se rode', a nakon svega skače po bini i pjeva 'Suada, da li si ikad mene voljela...'?
>> Plavi orkestar izgubio koncertnu magiju
Taj javni status te doveo do ovog luksuznog hotela gdje sad sjedimo, u kojem sve funkcionira pritiskom na gumb i u koji 'obični smrtnici' mogu ući samo kao konobari. Bi li se bio u stanju riješiti glamura i ovog trena na turneju krenuti s bendom u zagušljivom kombiju?
Mi smo jedan od najnormalniji bendova na ovoj sceni i ovakve dvojnosti stalno doživljavamo. Ja sam, evo, jučer ogladnio nakon koncerta i otišao sam u neki fast food gdje se orio Mile Kitić. I sad svi ljudi u redu nisu mogli vjerovat da je to stvarno Loša. Opet smo kod predrasuda. I sve dok čovjek ne počne širiti miris važnosti oko sebe, mislim da je normalan. Ne mogu vjerovati da još uvijek postoji netko tko se fura na glamur. To je u ovom vremenu, pa čak i za takve, potpuno out. Ljudi jako teško žive, ali osjećam nagovještaj novog doba kad više ništa neće biti isto. Stidio bih se kad bih demonstrirao bilo kakav sjaj oko sebe. Ali nekad je ugodno imati ovakve male trenutke i zahvalan sam organizatorima zbog toga.