Toscana je specifična talijanska regija. Ritam života je usporen, a lokalni ljudi će vam kao najvažniji savjet uklapanja u tu sredinu reći kako tamo možeš u jednom danu napraviti samo jednu stvar. Više od toga je nemoguća misija, koliko god se vi trudili i planirali napraviti bar dvije. Svojevrsna fjaka je tamo ukorijenjena stoljećima.
Oni imućniji (a takvih je većina),uglavnom se bave finim hobijima poput izučavanja umjetnosti, temeljitim čitanjem klasika poput Danteove 'Božanstvene komedije', uživanjem u delicijama i naravno degustacijama vina. Upoznao sam jednog takvog intelektualca u Toscani. Dotični gospodin Arturo je pobjegao iz vreve Milana i ukorijenio se na jednom pitoresknom brežuljku s kojeg puca pogled od milijun dolara. Osobno tvrdi da živi u raju i da ga kao takvog gušta polako u svim segmentima. Naravno u grad se ne više nikad ne bi vratio.
Kakve to veze ima s koncertom Stinga u Zagrebu? Velike, i to ne samo s tim jednim nastupom, već općenito s njegovim radom u posljednjih desetak godina, otkada je žitelj Toscane, Stingov glazbeni izričaj je poprimio tu vrstu boemštine. Od organiziranje koncerata za probrano društvo na svom imanju, preko zaluđenosti opusom srednjevjekovnog svirača lutnje Johna Dowlanda, što je urodilo suradnjom s Edinom Karmazovom, pa sve do ovogodišnjeg Symphonicities projekta obilaska gradova u društvu Kraljevskog filharmonijskog orkestra s kojim revijalno izvodi probrane pjesme iz svoje bogate karijere.
Ako se izuzme jednogodišnji reunion grupe Police, na koncertima starog rokera se uglavnom sjedi, pa je takav slučaj i s ovogodišnjom 'Symphonicities' turnejom.
U zagrebačkoj Areni se okupilo nešto više od deset tisuća posjetitelja, odnosno vjerne publike koja je gromoglasnim aplauzima pozdravljala svaki hit koji je Sting izvodio i to već u uvodnim taktovima. Atmosfera je doslovce bila opuštena i revijalna. Sve je teklo kao po loju i činilo se kao da se poznati glazbenik nije ni oznojio. No možda je baš u tome i ležao određeni problem.
Svi koji poznaju i cijene Stingov rad dobro znaju koliko je u prošlosti bio zahtjevan za sve glazbenike s kojima je surađivao. Do iznemoglosti je cijedio i najveće virtuoze kako bi udovolji vlastitom perfekcionizmu. No to nije učinio Kraljevskoj filharmoniji.
Taj veliki orkestar je u rijetkim trenucima zasjao u punom sjaju. Sting je pokazao moćnu mašinu, ali nije previše stiskao gas. Pored toga morao se povinuti strogim pravilima sindikata britanskih klasičnih glazbenika i koncert podijeliti u dva jednosatna dijela s dvadeset minutnom pauzom u sredini, jer se klasičari ravnaju po drugačijim normama od svih ostalih glazbenika.
Koncert je započeo s 'If I Ever Loose My Faith In You', slijedile su 'Every Little Thing She Does Is Magic', 'Englishman In New York' i 'Roxanne'. Easy listening ugođaj je potrajao cijeli prvi dio koncerta, a adrenalin kroz žile orkestra je tek potjerao klasik Policea 'Next To You'. Orkestar je prvi put pokazao što može u drugom dijelu u pjesmi 'Moon Over Bourbon Street'. Aranžman je podsjećao na rad Kurta Weilla i to je bilo pravo osvježenje.
Drugi takav moment dogodio se na Stingovom 'Kashmiru', odnosno pjesmi 'Desert Rose', na kojoj se dio publike spontano ustao sa stolaca i zaplesao. Dio njih je došao i do pozornice, a gibanju u ritmu glazbe su pripomogle 'She's Too Good For Me' i 'Message In A Bottle', što je samo dokaz da je moglo biti puno više adrenalina u cijeloj priči.
No Sting je u toskanskom modu. Gušta pomalo i u svim segmentima. S druge stranegledano sa 'Symphonicities' je potrošio i drugu 'best of' formu u svega nekoliko godina, a posljednji veliki hit 'Desert Rose' imao je prije jedanaest godina.
Možda je to previše lufta i za jednog Toskanca, pod uvjetom da želi i dalje biti u vrhu svjetske scene. Ne treba se zavaravati, Sting ne bi bio Sting da to i dalje ne želi, a za to mu ipak treba album koji će biti, akoništa drugo, ravan slavnim prethodnim uratcima.