Eminem 'Recovery' – Ocjena: 10/10
(Shady records / Universal Music, 2010.)
Eminem se potpuno vratio u formu na prethodnom albumu 'Relapse'. Bila je to borba s vlastitim 'ja', odnosno ritualno samokažnjavanje zbog okolnosti u kojima se našao, ovisnosti, smrti prijatelja i othrvavanje od uloge zvijezde na zalasku. Planirao je Eminem da će mu za tu borbu trebati dva albuma, pa je svrsishodno najavio i 'Relapse Part 2'. To se na sreću nije dogodilo, jer kao i svaki veliki umjetnik vjerojatno je bio svjestan da je 'Recovery' nešto sasvim drugo, dapače remek djelo prema kojem bi napravio nepravdu kad bi mu odredio sudbinu sequela.
Kako to obično biva, do najboljih stvari se dolazi slučajno, uglavnom kada je prvotni cilj nešto sasvim drugo, kao što je i ovdje bio slučaj. 'Recovery' je ispao puno bolji i zaokruženiji kao djelo i što je najvažnije nimalo ne ovisi o prethodniku. To je novo poglavlje kojim je Eminem nadmašio samog sebe. Nije to samo oporavak, točnije bi bilo reći da je to povratak kralja, koji je dugo vremena proveo zaokupljen problemima koji su mu zamagljivali fokus.
Ono što cijeloj priči daje posebnu čar je to što Slim Shaddy i dalje igra prema svojim pravilima što ga je dovelo u poziciju da suvereno vlada vrhovima ljestvica u trenutku kad je diskografija na koljenima. Nije za to samo zaslužan hit singl 'Love The Way You Lie' u kojem je Rihanni dao pozlatu kakvu joj ni Jay-Z koji ju je izmislio nije mogao priskrbiti, a kad smo već kod sam pjesme, definitivno je riječ o hitu koji razvaljuje sve pred sobom.
'Recovery' je, usput rečeno u 'špici' otkada se pojavio na tržištu, a novi kralj popa ne pleše moonwalk i ne nosi bijele čarape, već rešeta rime kao iz Uzija u aranžmanima koji zaslužuju naklon cijele scene. Cinizam istih je ovog puta prožet određenim filozofskim stavovima, ali ne jeftinom uličnom 'filozofijom', već čistom i jasnom egzistencijalnom mišlju pojedinca koji je žrtva konformističke celebrity kulture bez obzira nalazi li se on na vrhu, ili na dnu tog hranidbenog lanca unutar kojeg je mazanje očiju najveća vrlina.
Nije to više ni šljokičasta lakrdija, već čista pornografija u kojoj smo se svi zatekli, iako se u početku činilo kao dobra zezancija. Brutalna 'unutra-van' psihologija, koja ostavlja prazninu i akterima i voajerima. U toj maniri sa svojevrsnim karuselom ludila Eminem otvara album s 'Cold Wind Blows'. Preispitivanje vlastitog glasa u šumi glasova već vodi u drugi krug pakla koji i počinje s drugom pjesmom 'Talkin' 2 Myself'.
Naredna 'On Fire' nije puko obračunavanje s kritičarima, već s cjelokupnom hipokrizijom zbog koje homo criticus nije u stanju pokrenuti se s mjesta i učiniti nešto već je odavno u okovima konzumera koji levitira negdje između života i smrti, kao psihičkog, tako i fizičkog. Istu Eminem i koristi kako bi rasplamsao gnjev i još jednom pozvao na pobunu, ili možda na buđenje, bez garancije na sigurni ishod.
'Won't Back Down' je šok terapija za onu vrstu ženskim mozgova koje je celebrity kultura potpuno sludjela. Eminem je tu posebno brutalan prema ženskom rodu uz ritam i rifove kojih se ne bi posramili ni prvaci heavy metala. Da je kojim slučajem njegova misija svodnička, bio bi to vjerojatno najgori seksistički tekst ikad napisan za jednu pjesmu. No on je samo tu u funkciji alarma, koji, produkcijski gledano, u jednom trenutku bude i stišan (ali neuspješno), čisto da bi cjelokupni efekt bio jači. Osjećaj za mjeru se najbolje vidi iz toga što je za pjevanje refrena angažirao Pink, jer da kojim slučajem nema tog balansa, pjesma bi bila preteški balast za uši, bez obzira kojem spolu pripadao slušatelj.
Stišavanje tenzija je nešto što dolazi prirodno. Eminem to osjeća i usporava u burlesknom sprdanju s imperativima večernjih izlazaka u 'W.T.P.', odnosno 'White Trash Party'. 'Going Through Changes' je prvo otvaranje vlastite duše, što je odlično uklopljeno s refrenom koji pjeva Ozzy Osbourne. I više nego slikovito, obzirom koliko se Ozzyjeva karizma temelji na njegovoj 'bolesnoj' iskrenosti u svojim pjesmama.
Tu počinje preokret jer nakon prvog dijela albuma (tko ga je preživio) slijedi manje agresivan pristup, kao svojevrsni medley združivanja snaga sa slušateljima u 'stadionskim razmjerima' himnične 'Not Afraid', da bi to na više intimnu razinu pogurao sa 'Seduction'.
'No Love' je svojevrsni pokajnički gangsta rap. U pjesmi je masivnu ulogu dobio Lil Wayne. Eminem nije mogao odabrati boljeg. Jer ipak je zatvor jedino mjesto prema kojoj vodi 'gangsta autocesta'. 'Space Bound' je moža malo egocentrički nastrojena, ali teško je biti otporan na snagu koja izvirie iz Eminema. Tko može reći da stihovi 'I'm a space bound rocket and your heart is the Moon' ne sadrže istinu u sebi?
U sličnoj maniri djeluje i 'Cinderella Man', ali i to je u ovom slučaju istinita priča o čovjeku koji se dignuo iz praha, samo što njegov 'posao' nije boks, već glazba. '25 To Life' je hodanje u cipelama Johhnyja Casha, ali u 21. stoljeću. Svojevrsni 'zatvorski blues' za sve one za koje je prekasno za drugu stranu zahvaljujući, sistemu, okolnostima i vlastitoj nepromišljenosti.
'So Bad' je hommage ranim danima, kako u rimi, tako i u glazbenoj podlozi, no nakon toga slijedi obračun s suspregnutim životom, ili bolje porivom za postizanjem slave po svaku cijenu, što je jedan od imperativa američke kulture. Odlično dočarano distorziranje vlastite osobnosti zbog 'višeg cilja', nakon čega prirodno dolazi 'Love The Way You Live' kao epilog o nakupljenoj agresiji koja obično ventil pronalazi u emotivniom životu.
Da je u stanju to upečatljivo prenijeti i u vizualnom obliku svjedoči to što je pjesma srušila rekord gledanosti na Youtubeu. To je jedan od onih spotova i pjesama koje se ne zaboravljaju tako lako. Iako nije pametno pozivati se na masovnost kao neki dokaz istinske kvalitete, u ovom slučaju je tako, jer je Eminem ipak netko tko je izvan mainstreama. On je mainstream za sebe. Još kad Rihanna otpjeva da voli način na koji boli… Tko joj ne vjeruje?
U sebi svojstvenoj ljubavnoj maniri Eminem nastavlja u 'You're Never Over' koja službeno zatvara album, ali je 'Untitled' koja slijedi ustvari pravo završno poglavlje što 'kompoziciju' vraća na tračnice na kojima je furiozno startala 'Cold Wind Blows'.
Marshal Bruce Mathers III je tako još jednom zasluženo zasjeo na tron s kojeg teško da ga tko u ovome trenutku može maknuti. Nije napravio lako provarljiv album (iako ih nikada i ne radi), ali ovaj ostaje duboko u podsvijesti, a s druge strane mu je pošlo za rukom iznjedriti hit sezone. 'Recovery' nije samo album godine, već će sigurno ući i u razmatranje kada se bude radila lista najutjecajnijih za naredno desetljeće.
Prijašnje recenzije: Skunk Anansie, Lady Gaga i Amy Macdonald