Isplati li se ponekad biti malo zajedljiv, možda i mrvicu zločest, pa i ako će to za posljedicu imati lakše ranjavanje nečije taštine? Kad je glazba ili umjetnost općenito u pitanju, novinarsko gaženje po prstima umjetnika događa se nerijetko, jer kreativne duše, sasvim opravdano, kritiku na svoj rad doživljavaju osobno. Muzika je zeznuta stvar, budući da objektivno mišljenje ne postoji i svatko misli da je u pravu. I jest.
Ovom novinaru, koji je nakon zagrebačkog koncerta Plavog orkestra u Areni u ožujku ove godine, vjerovao svom dojmu i negativno se očitovao o viđenom spektaklu, ni na kraj pameti nije bilo povrijediti nečije osjećaje, a pogotovu Saše Lošića i njegovih kompanjona, za koje ga uglavnom vežu ugodne uspomene. Uostalom, koliko jedno neotesano novinarsko pero može nauditi glazbenoj karijeri koja traje preko 25 godina i ima epitet - fenomena?
Nažalost, dogodilo se upravo to. Telefonski poziv jutro poslije dao je naslutiti da Loša nije baš najbolje prihvatio (više-manje dobronamjernu) kritiku, što je gorepotpisanom novinaru stvorilo blagi grč u želucu. Uništavanje nečijeg dana nije mi baš u opisu radnog mjesta. Također, komentari naših čitatelja ispod objavljenog koncertnog izvješća pokazali su da je moj stav u debeloj manjini. U međuvremenu je Plavi orkestar nastavio povratničku turneju, a posljednjih tjedana stižu samo pohvale za koncerte u Osijeku i Varaždinu.
Tko je, dakle, bio u pravu? Doznat ćemo u petak, 25. lipnja, kada Plavi orkestar nastupa u na ATP stadionu u Umagu. Loša i ekipa ponudili su ovom novinaru lulu mira, a iako nisam ni osjećao da sam s njima u svađi, prihvatio sam poziv. Jedno drugome pružit ćemo drugu šansu, pa ako se na kraju pospem pepelom, nema veze. Jedino što ću pogaziti riječ danu prije tri mjeseca i otići na neplanirani četvrti susret s Plavim orkestrom. Al' nekako mi nije žao. Još ako se stignem baciti u more, činit će se da se ipak isplatilo...