Peter Gabriel 'Scratch My Back', Ocjena: 8/10
(Real World / Virgin, 2010)
Nekadašnji član utjecajne progresivne skupine Genesis, prvi je glazbenik koji je odlučio preduhitriti 'tribute' album posvećen upravo njemu i snimiti obrade grupa koje su planirale obraditi njegove skladbe. Potreba za ironiziranjem vlastite glazbene vrijednosti bila je Peteru Gabrielu dovoljan motiv da nakon osam godina pauze snimi novi studijski materijal nazvan 'Scratch My Back'. Njegovim 'žrtvama' nije ostalo ništa drugo doli prilagoditi se, pa će album s coverima Gabrielovih pjesama uskoro biti objavljen pod imenom 'I'll Scratch Yours'.
Dvanaest novih verzija više ili manje poznatih skladbi Peter Gabriel snimio je bez standarnog pratećeg benda, već s orkestrom, za ovu priliku nazvanom London Scratch Orchestra. Album otvara Bowieva 'Heroes', odnosno njezina usporena i katatonična verzija, koja vrlo dobro ocrtava sumornu, sporu i primamljivu atmosferu koja prevladava na cijelom projektu. U sličnom ritmu nastavlja se i 'The Boy in the Bubble' Paula Simona, koju je Gabriel pretvorio u svojevrsnu 'političku uspavanku'.
Pjesma 'Mirrorball' grupe Elbow i cohenovski mračna 'I Think It's Going To Rain' Randyja Newmana, jedine su skladbe na albumu koje su i u orkestralnoj verziji ostale dosta slične originalu. S druge strane, Gabriel je povukao kočnicu na 'Street Spirit' Radioheada, načinivši od nje zamaman i turoban fade out, dok je inače sporu 'Flume' grupe Bon Iver podigao na višu energetsku stepenicu.
Peter Gabriel uhvatio se i svježe Lou Reedove pjesme 'The Power of the Heart', koju je odradio opušteno, kao da sjedi u omiljenoj fotelji i prije spavanje pjevuši melodiju koja mu se cijeli dan vrti u glavi. Istu količinu šarma posjeduje i obrada grupe The Magnetic Fields 'The Book of Love', kao i Neil Youngova 'Philadelphia'.
Na albumu 'Scratch My Back' postoje i tri dokaza da je dobru pjesmu nemoguće upropastiti, štoviše, Gabriel je vlastitim aranžmanima uspio stvoriti odlične kopije i udahnuti im sasvim prihvatljivi alternativni život. Riječ je o uzbudljivoj obradi 'Listening Wind' Talking Headsa, grandiozno tugaljivoj 'My Body Is a Cage' grupe Arcade Fire i 'Apres Moi', u kojoj je energičan vokal pjevačice Regine Spektor nadomjestio gudačkim instrumentima.
Nije poznato je li Peter Gabriel to radio s namjerom, no neke od obrađenih pjesmama, koje su sada lišene gitarske i bubnjarske pratnje, pokazale su svoj skriveni potencijal. Kad se nečije djelo ogoli samo na osnovnu melodiju i tekst, tada se najbolje vidi autorov talent. Zato neki od odabranih glazbenika na ovom albumu duguju Peteru Gabrielu veliku uslugu...
Dirty Projectors 'Bitte Orca', Ocjena: 7/10
(Domino Records, 2009)
Glazbeni projekt američkog lo-fi majstora Davea Longstrehta svako malo zagorča život glazbenim kritičarima. Kao prvo, gotovo je nemoguće odrediti kakvu to glazbu proizvodi nestalna skupina pod nazivom Dirty Projectors - je li to indie-pop, eksperimentalni rock ili neka treća žanrovska odrednica s alternativne periferije.
Također, nitko se nakon preslušavanja proteklih šest albuma Dirty Projectorsa, a posebno nakon ploče koja je povod ovoj recenziji, ne može oteti dojmu da je riječ o pritajenim genijacima koji u svom umu imaju sabotirajuću želju ironizirati, parodirati i srušiti svako postavljeno pravilo glazbenog djelovanja.
Teško je reći čemu glazbenici oko Longstrehta streme, tko su im uzori, na koju publiku ciljaju i kakvu poruku prenose. No, što god da pokušavaju, nedvojbeno u tome i uspijevaju. Zašečerene skladbe koje zvuče kao da se netko prije početka probe poigrava s instrumentima definitivno nešto vrijede. Zašto?... Teško je reći.
Ogledni primjer kontroliranog kaosa koji dominira albumom 'Bitte Orca' nalazi se u pjesmi 'The Bride', u kojoj je nabacano svega i svačega, a konačan rezultat ipak je sveopća jednostavnost. Takav recept primijenjen je i u optimističnoj poskočici 'Cannibal Resource', melankoličnoj 'Temecula Sunrise' te plesnoj 'Stillness is the Move'. Album po pola presijeca nenadana orkestralna balada 'Two Dovers', a slijedi je elektro-pop 'Useful Chambers', minimalistička 'No Intention' te 'Remade Horizon', koja zvuči kao Beatlesi na tripu. Suludi album zatvara dugačka, potpuno psihodelična 'Fluorescent Half Dome'.
Album 'Bitte Orca' sadržava bezbroj pitanja, no ako nas Dave Longstreht ičemu može naučiti, jest da ne treba u glazbi uvijek tražiti odgovore, nego joj se ponekad jednostavno prepustimo.
EKSKLUZIVNO:
SEARCH AND DESTROY: Iggy & The Stooges' Raw Power
U očekivanju reizdanja kultnog albuma grupe The Stooges 'Raw Power', Dnevnik.hr dobio je na uvid bonus materijal koji će službeno biti objavljen 27. travnja. Radi se o dokumentarnom uratku 'SEARCH AND DESTROY: Iggy & The Stooges' Raw Power', koji otkriva dramatične okolnosti nastajanja ploče koja je neslavno propala na ondašnjim top-ljesticama, a s vremenom je postala toliko utjecajna, da je mnogi kritičari smatraju glavnim 'krivcem' za kasniji nastanak punk i heavy metal scene.
Radi se o tipičnom glazbenom 45-minutnom dokumentarcu u kojem se članovi Stoogesa, predvođeni besmrtnim Iggyjem Popom, prisjećaju te 1973. i snimanja albuma koji je tada bio daleko ispred svog vremena. Točnije, Stoogesi se pokušavaju sjetiti tih dana, no u glavama su im ostali samo pojedini fragmenti, budući da su im, kako sami kažu, droga i alkohol prouzročili podosta 'crnih rupa' u njihovim uspomenama.
Srećom, u njihovom pokušaju reminiscencije pomažu im legendarna rokerica Crissie Hynde i genijalni Henry Rollins, čiji je glazbeni put uvelike utemeljen na utjecaju koji je na njih imao 'Raw Power'. Velika je šteta što u filmu ne sudjeluje i David Bowie, najzaslužniji što su se Stoogesi uspjeli riješiti svojih ovisnosti, obnoviti grupu i snimiti ploču zbog koje ih danas i nazivaju protopunk grupom.
Film 'Search and Destroy', koji naslov duguje uvodnoj pjesmi s albuma 'Raw Power', idealan je vodič za sve one koji će se krajem travnja prvi put suočiti s pločom koja važi za jedan od najutjecajnijih albuma u povijesti rock and rolla. 'Raw Power' je po izlasku oduševio glazbene kritičare, no narod ga nije volio. Album je doživio fijasko na top-ljestvicama i u dućanima, koji su ga nakon samo mjesec dana od izlaska stavili na sniženje, no ni cijena od 31 centa nije dala velike rezultate. Iggy Pop danas tvrdi da su članovi grupe već tada bili jako dobro svjesni da u rukama imaju materijal koji nitko neće shvatiti, no s Bowiejevom podrškom držali su se vlastite vizije i tjerali po svome.
No, u to vrijeme ipak nisu tako dobro podnijeli neuspjeh te se grupa vrlo brzo nakon objave albuma raspala. 'Ja sam htio biti samo muzičar, za sve ostalo krivo je društvo', reći će danas Iggy Pop, čiji su Stoogesi trideset i kusur godina kasnije ipak doživjeli zadovoljštinu nedavnim članstvom u Rock and roll Hall of Fameu. Reizdanje koje uskoro priprema Sony Legacy pokazat će novim generacijama koliko su ovi neotesani momci prije gotovo četrdeset godina bili nevjerojatni vizionari u skladateljskom i produkcijskom smislu. Najpoznatiji glazbeni kritičar u povijesti, pokojni Lester Bangs, to je već tada shvatio, napisavši: 'Ovako zvuči budućnost'.
Prijašnje recenzije: Jimi Hendrix, Dame Shirley Bassey i Editors